2. Korinćanima
Druga poslanica Korinćanima Pavlovo je pismo istoj zajednici u Korintu, napisano nakon prve. Pavao brani svoju službu, piše o utjehi u nevolji, o službi pomirenja i o skupljanju pomoći za svete. Piše i o svojoj slabosti, u kojoj mu je dovoljna Božja milost.
- Poslanice
- 13 poglavlja
- Kratica: 2 Kor
Na vremenskoj crti
- Rođenje i djetinjstvo
- Isusovo djelovanje
- Posljednji tjedan i uskrsnuće
- Prva zajednica
Drugo pismo istoj zajednici, nakon pomirenja (2 Kor 7,6-7).
Odaberi poglavlje
Poglavlja u Suvremenom hrvatskom prijevodu (SHP).
Uvod u knjigu
Uvod je napisalo Svjetlo nad Pismom. Nije dio prijevoda SHP.
Druga poslanica Korinćanima pisana je nakon teškog razdoblja između Pavla i zajednice. Prije toga im je pisao u velikoj tuzi, slomljena srca i u suzama (2 Kor 2,4). Sad mu je laknulo, jer ga je Bog ohrabrio Titovim dolaskom: Tit mu je pričao o njihovoj želji da ga vide, o njihovoj žalosti i brizi za njega (2 Kor 7,6-7).
Ovo je Pavlovo najosobnije pismo. Brani svoju službu od ljudi koji su ga omalovažavali (2 Kor 10,10; 11,5) i podsjeća da je i on Hebrej, Izraelac i Abrahamov potomak (2 Kor 11,22). Ne hvali se uspjesima, nego slabostima: batinama, brodolomima i opasnostima (2 Kor 11,25-27). Kad je triput molio Gospodina da od njega makne trn u tijelu, dobio je odgovor: „Moja ti je milost dovoljna, jer moja se snaga najjasnije vidi kad si slab” (2 Kor 12,7-9).
Velik dio pisma odnosi se na dar za siromašne vjernike u Jeruzalemu (2 Kor 8 i 9). Pavao poziva na pravednu raspodjelu i navodi manu u pustinji: „Onaj tko je puno sakupio nije imao previše, niti je onaj koji je malo sakupio imao premalo” (2 Kor 8,15; Izl 16,18). Bog voli one koji daju radosno (2 Kor 9,7).
Pavao piše i o blagu koje imamo, a sami smo poput glinenih posuda (2 Kor 4,7), te o Božjem obećanju iz Tore da će živjeti među svojim narodom i biti njihov Bog (2 Kor 6,16; Lev 26,12). Isus (hebrejski Ješua) je za njega razlog zašto ne odustaje (2 Kor 4,5-10).