Kojim je redom Isus čitao Pismo?

Redoslijed knjiga Tanaha: od Tore do Ljetopisa

Otvoriš li Bibliju na hrvatskom, u većini izdanja prvi dio završava prorokom Malahijom, a nakon prazne stranice počinje Evanđelje po Mateju. Taj nam je poredak toliko poznat da ga gotovo nitko ne primjećuje. Ali knjige Pisma koje je Isus slušao u sinagogi i iz kojih je navodio nisu se nizale tim redom. To je Pismo imalo tri dijela, Toru, Proroke i Spise, a po svemu sudeći, kako pokazuju Isusove riječi o Zakonu, Prorocima i Psalmima (Lk 24,44) i o krvi od Abela do Zaharije (Lk 11,50-51), završavalo je knjigom Ljetopisa. Iste knjige, isti sadržaj, ali drukčiji redoslijed. U ovoj studiji pratim taj redoslijed: kako izgleda, kako ga Isus sam spominje, odakle dolazi poredak koji danas imamo u većini Biblija i zašto mislim da to nije tehnička sitnica. Hebrejski poredak, kako ga ja čitam, stavlja Toru kao temelj, Proroke kao njezinu primjenu u povijesti naroda, a Spise kao odgovor i iščekivanje. I završava otvorenim krajem, pozivom na put.

Tri dijela i dvadeset i četiri knjige

Hebrejsko Pismo zove se Tanah. Ime je sastavljeno od početnih slova njegovih triju dijelova: T za Toru, N za Neviim (Proroke) i K za Ketuvim (Spise). Na kraju riječi to se hebrejsko slovo izgovara mekše, pa se čuje Tanah. Sva tri dijela zajedno imaju dvadeset i četiri knjige.

Tora je pet Mojsijevih knjiga: Postanak (Berešit), Izlazak (Šemot), Levitski zakonik (Vajikra), Brojevi (Bemidbar) i Ponovljeni zakon (Devarim). Zašto se tako zovu i zašto riječ Tora znači mnogo više od zakona, objašnjava pitanje Što je Tora.

Proroci se dijele na dvije skupine. Rani proroci su Jošua (Jehošua), Suci (Šoftim), Samuel (Šmuel) i Kraljevi (Melahim). Mi bismo ih nazvali povijesnim knjigama, ali u hebrejskom poretku stoje među proročkima. Ja to razumijem tako da one povijest naroda ne pripovijedaju kao kroniku, nego kao povijest saveza: kako je narod živio po Tori ili je napuštao, i što su mu proroci zbog toga govorili. Kasniji proroci su Izaija (Ješajahu), Jeremija (Jirmejahu), Ezekiel (Jehezkel) i Dvanaest proroka (Trej asar), od Hošee do Malahije, koji su u Tanahu jedna knjiga.

Spisi su najraznolikiji dio. Otvaraju se Psalmima (Tehilim), Mudrim izrekama (Mišlej) i Jobom (Ijov). Slijedi pet kratkih knjiga koje se zovu pet svitaka (megilot): Pjesma nad pjesmama (Šir hašširim), Ruta (Rut), Tužaljke (Eha), Propovjednik (Kohelet) i Estera (Ester). Svaka se čita na jedan blagdan ili spomendan u godini, Pjesma nad pjesmama na Pesah, Ruta na Šavuot, Tužaljke na dan spomena razorenja Hrama, Propovjednik na Sukot i Estera na Purim, pa u mnogim tiskanim izdanjima stoje upravo tim redom. Na kraju dolaze Daniel (Danijel), Ezra i Nehemija (Ezra-Nehemja), koji su jedna knjiga, i Ljetopisi (Divrej hajamim), posljednja knjiga Tanaha. Isus Daniela naziva prorokom (Mt 24,15). To što knjiga u Tanahu stoji među Spisima ne niječe da je Daniel prorokovao, nego govori o mjestu knjige u zbirci.

U kršćanskim Biblijama iste se knjige broje kao trideset i devet, ako se ne računaju knjige o kojima govorim niže. Razlika nije u sadržaju, nego u brojanju: Samuel, Kraljevi i Ljetopisi ondje su podijeljeni na po dvije knjige, Ezra i Nehemija su razdvojeni, a svaki od dvanaest proroka broji se zasebno. Svih dvadeset i četiri knjige ima i vremenska crta Tanaha. Ondje su poredane po razdobljima u kojima se događaju, a ne redom kojim stoje u Pismu, ali podjela na tri dijela ista je kao ovdje.

Isus poznaje tri dijela Pisma

Nakon uskrsnuća Isus kaže učenicima da se moralo ispuniti sve što je o njemu zapisano u „Zakonu Mojsijevu, Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). Zakon i Proroci jasno su prva dva dijela. Zašto onda Psalmi, a ne Spisi? Najvjerojatnije čitanje, i ja ga tako čitam, jest da Psalmi stoje za cijeli treći dio. Oni su njegova najpoznatija, a po broju poglavlja i najveća knjiga, i u poznatim porecima stoje na njegovu početku ili sasvim blizu početka, jer u jednoj staroj predaji ispred njih dolazi kratka knjiga o Ruti, a u nekim rukopisima Ljetopisi. To nije dokazano, i treći dio u Isusovo vrijeme možda još nije imao jedno ustaljeno ime. Neki misle da Isus ovdje misli samo na knjigu Psalama. Ali zbirka se lako naziva po svojoj prvoj i najpoznatijoj knjizi, kao što se i knjige Tore zovu po jednoj od svojih prvih riječi.

Isto poglavlje malo ranije pripovijeda, na putu u Emaus, da je Isus, počevši od Mojsija i od svih proroka, tumačio dvojici učenika što se na njega odnosi u svim Pismima (Lk 24,27). Na drugim mjestima on cijelo Pismo naziva kraće, Zakonom i Prorocima (Mt 5,17; 7,12), a u prispodobi o bogatašu i Lazaru Abraham kaže da braća imaju Mojsija i Proroke, neka njih slušaju (Lk 16,29). Prvo mjesto uvijek ima Mojsije.

Treba imati na umu i kako su te knjige tada izgledale. U sinagogi u Nazaretu Isusu je pružena knjiga proroka Izaije (Lk 4,17), a knjige su se u ono vrijeme pisale na svicima. Pismo nije bilo jedan uvezani svezak, nego niz zasebnih svitaka. Zato poredak u Isusovo vrijeme nije bio poredak stranica, nego red kojim su se knjige poznavale, nabrajale i čuvale. Kako ja čitam Isusove riječi, on računa s tim da njegovi slušatelji znaju koji dio dolazi prvi i koja knjiga stoji na kraju. To se najbolje vidi u jednoj njegovoj oštroj rečenici.

Od krvi Abelove do krvi Zaharijine

Isus prekorava farizeje i zakonoznance, kod Mateja pismoznance i farizeje, i kaže da će se od toga naraštaja tražiti krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je ubijen između žrtvenika i Svetišta (Lk 11,50-51; Mt 23,35).

Abel je jasan. Njegova je krv prva prolivena ljudska krv u Pismu, u prvoj knjizi Tore. Kajin ubija brata u polju, a Bog mu kaže da glas bratove krvi viče k njemu iz zemlje (Post 4,8-10).

Tko je Zaharija? U drugoj knjizi Ljetopisa Božji duh obuzme Zahariju, sina svećenika Jojade, i on narod najprije pita zašto krše Gospodnje zapovijedi, a zatim kaže da su ostavili Gospodina pa je i Gospodin ostavio njih. Po kraljevoj zapovijedi kamenuju ga u predvorju Doma Gospodnjeg, a on, umirući, kaže da Gospodin to vidi i da će tražiti (2 Ljet 24,20-22). Mjesto se poklapa s Isusovim riječima, jer je žrtvenik stajao upravo u predvorju, pred Svetištem. Ja u tome čujem i odjek koji povezuje početak i kraj: Abelova krv viče k Bogu, Zaharija umire s riječima da će Bog tražiti, a Isus kaže da će se ta krv tražiti od njegova naraštaja.

Važno je i ono što Isus ne kaže. Zaharija nije posljednji prorok kojega su ubili. Knjiga proroka Jeremije pripovijeda o proroku Uriji, sinu Šemajinu, koji je prorokovao isto što i Jeremija. Pobjegao je u Egipat, ali su ga vratili, i kralj Jojakim ubio ga je mačem (Jr 26,20-23). To se dogodilo dvjestotinjak godina nakon Zaharije. Da je Isus htio reći od prvog do posljednjeg ubijenog po vremenu, očekivali bismo da spomene nekoga poput Urije. Ali Zaharija je posljednji ubijeni prorok o kojemu pripovijedaju Ljetopisi. Ako su Ljetopisi već tada zatvarali Pismo, Isusove riječi dobivaju jednostavno objašnjenje: od prve do posljednje knjige, od početka do kraja. Ja ih tako čitam. Možda je Isus ta dva imena izabrao i zbog toga odjeka. To ne isključuje čitanje od prve do posljednje knjige, nego mu se pridružuje.

Pošteno treba reći i ovo. Kod Mateja se Zaharija naziva sinom Barahijinim (Mt 23,35), a kod Luke ime oca ne stoji (Lk 11,51). Barahijin sin bio je prorok Zaharija, čija je knjiga među Dvanaest proroka (Zah 1,1), a o njegovoj smrti Pismo ništa ne govori. To se različito objašnjava. Jedni misle da su se dva imena s vremenom spojila, drugi da je Jojada bio djed, a Barahija otac, jer se u Pismu i potomak zove sinom (usp. Zah 1,1 i Ezr 5,1). Jeronim bilježi da u jednom evanđelju kojim se služila zajednica vjernika iz Židova na tom mjestu stoji sin Jojadin. Ja to pitanje ne mogu konačno riješiti, ali ono ne mijenja glavno: mjesto i način smrti koje Isus opisuje odgovaraju Zahariji iz Ljetopisa.

Kraj koji gleda naprijed

Kako onda završava Pismo koje je Isus poznavao? Posljednja dva stiha Ljetopisa pripovijedaju da je u prvoj godini Kira, kralja perzijskog, Gospodin potaknuo njegov duh, da se ispuni riječ izrečena po Jeremiji. Kir objavljuje po cijelom kraljevstvu da mu je Gospodin, Bog nebeski, dao sva kraljevstva zemlje i naložio mu da mu sagradi Dom u Jeruzalemu. Tko je od njegova naroda, neka Gospodin, njegov Bog, bude s njim, i neka ide gore (2 Ljet 36,22-23).

Na hebrejskom je to posljednja riječ Tanaha u poretku koji ovdje pratimo: vejaal, neka ide gore. Iz istog korijena dolazi riječ alija, kojom se i danas zove uzlazak u Jeruzalem i povratak u zemlju. Pismo, dakle, ne završava zatvorenom pričom, nego narodom na pragu: pozivom na povratak i Domom koji tek treba sagraditi. Isti proglas otvara i knjigu Ezre (Ezr 1,1-3), koja u hebrejskom poretku stoji neposredno prije Ljetopisa i pripovijeda kako je povratak izgledao. Ljetopisi pritom počinju Adamom (1 Ljet 1,1), pa zahvaćaju cijelu povijest od prvog čovjeka do Kirova proglasa, kako pokazuju i Ljetopisi na vremenskoj crti. Za mene je to posljednja knjiga koja sažima sve prije sebe i ostavlja čitatelja na početku puta.

Poredak većine naših Biblija završava Malahijom, i pošteno je priznati da i taj kraj gleda naprijed. Malahija poziva narod da se sjeća Tore Mojsija, Božjeg sluge, uredaba i zakona danih na Horebu za sav Izrael (Mal 4,4; u nekim izdanjima 3,22). Zatim najavljuje da će Bog poslati proroka Iliju prije nego dođe veliki i strašni dan Gospodnji, da obrati srca otaca prema sinovima i srca sinova prema očevima (Mal 4,5-6). Za čitatelja koji odmah zatim otvara evanđelja taj prijelaz ima smisla, jer Isus sam Ilijin dolazak povezuje s Ivanom Krstiteljem (Mt 11,14; 17,12-13). Razlika, dakle, nije u tome da jedan kraj ima nadu, a drugi je nema. Razlika je u naglasku. Malahija završava čekanjem proroka i upozorenjem na dan suda. Ljetopisi završavaju pozivom narodu da ustane i krene.

U hebrejskom poretku Malahija ne nestaje. Njegova knjiga zatvara Proroke, i to pozivom da se sjećaju Mojsijeve Tore. Ja u tome vidim nešto što se ponavlja na svakom prijelazu između dijelova Tanaha. Tora završava rečenicom da u Izraelu više nije ustao prorok kao Mojsije (Pnz 34,10-12). Proroci počinju zapovijedi Jošui da mu knjiga Tore ne silazi s usta (Jš 1,7-8), a završavaju Malahijinim pozivom da se Tore sjećaju (Mal 4,4). Spisi se u tiskanom poretku otvaraju psalmom o čovjeku kojemu je radost u Tori Gospodnjoj (Ps 1,2), a pri njihovu kraju Ezra pred cijelim narodom čita knjigu Tore (Neh 8,1-8). Za mene je to slika cijelog Tanaha. Tora je temelj, Proroci narod zovu natrag k njoj kroz cijelu njegovu povijest, a Spisi o njoj pjevaju, mole i čekaju.

Odakle poredak naših Biblija

Stoljećima prije Isusa židovska zajednica u Aleksandriji, u Egiptu, počela je prevoditi Pismo na grčki, jezik kojim je tada govorila. Najprije je prevedena Tora, a ostale knjige postupno, kroz iduća stoljeća. Taj se prijevod zove Septuaginta. Kojim su redom židovski čitatelji u Aleksandriji držali svoje svitke, ne znamo pouzdano. Tematski poredak svjedoče tek kršćanski rukopisi grčkoga prijevoda iz kasnijih stoljeća, kad su se knjige počele prepisivati zajedno, u jedan svezak, a ni ti rukopisi nisu posve jednaki.

U glavnim crtama knjige su ondje raspoređene prema sadržaju: pet Mojsijevih knjiga, povijesne knjige, pjesničke i mudrosne te proročke. Ruta je stavljena iza Sudaca, jer se događa u vrijeme sudaca. Ljetopisi su stavljeni iza Kraljeva, a uz njih Ezra, Nehemija i Estera, kao nastavak povijesti. Tužaljke su prešle iza Jeremije, kojemu ih predaja pripisuje, a Daniel je ušao među proroke. Ali Malahija ni ondje nije na kraju. U nekim velikim rukopisima Dvanaest proroka dolazi prije Izaije, a u drugima iza proroka dolaze pjesničke knjige.

Krajem četvrtog stoljeća Jeronim je Pismo preveo na latinski, i to veći dio izravno s hebrejskog, jer je smatrao da prijevod mora ići do izvornika. To je nazivao hebrejskom istinom (hebraica veritas). Znao je i za hebrejsku podjelu na Zakon, Proroke i Spise i u jednom je predgovoru opisuje. Ipak, latinske Biblije zadržale su tematski raspored, s proročkim knjigama na kraju, i to redom kojim stoje u tiskanim hebrejskim izdanjima, od Izaije do Dvanaest proroka, s Danielom među njima. Iza Malahije ondje su još dolazile knjige o Makabejcima. Kad su ih kasnija izdanja izostavila ili premjestila među povijesne knjige, Malahija je postao posljednja knjiga prvog dijela Biblije, kako ga danas ima većina naših izdanja.

Neka izdanja Biblije u taj prvi dio uključuju i knjige kojih nema u hebrejskom Tanahu, poput Sirahove knjige. Neke ih crkve prihvaćaju, a druge ne; ova studija govori o dvadeset i četiri knjige hebrejskog Pisma. Usporedba dvaju poredaka ukratko izgleda ovako:

Poredak ne mijenja nijednu riječ Pisma, ali mislim da utječe na to doživljava li čitatelj Tanah kao nešto staro što je završilo ili kao temelj na kojem sve dalje stoji.

Drugi svjedoci trodijelnog Pisma

Ovi svjedoci nisu Pismo i nemaju njegov autoritet; navodim ih samo kao povijesne podatke o tome kako su knjige bile složene, a mjerilo mi je Pismo. Isusove riječi nisu jedini trag da je Pismo imalo tri dijela. Sirahova knjiga napisana je na hebrejskom, a autorov unuk preveo ju je na grčki u Egiptu, u drugom stoljeću prije Isusa. U svom predgovoru on tri puta spominje Zakon i Proroke, a uz njih i treću skupinu, različito nazvanu (ostale knjige koje su slijedile, ostale knjige otaca, ostatak knjiga). Treći dio još nema ustaljeno ime, ali se spominje uz prva dva. Sirahovu knjigu navodim kao povijesnog svjedoka, ne kao dio Pisma.

Josip Flavije, židovski povjesničar iz prvog stoljeća, u spisu Protiv Apiona (1,8) piše da Židovi nemaju mnoštvo knjiga koje proturječe jedna drugoj, nego dvadeset i dvije. Pet je Mojsijevih, u trinaest su proroci nakon Mojsija zapisali događaje svoga vremena, a preostale četiri sadrže himne Bogu i pouke za život. Brojanje i raspodjela drukčiji su od onih koje imamo danas, i ne znamo pouzdano koje je knjige brojio zajedno. Ali po svemu sudeći riječ je o istim knjigama, a i on ih dijeli na Mojsija, proroke i ostale spise. Njegov je treći dio mnogo manji, samo četiri knjige, pa je knjige poput Ljetopisa i Daniela vjerojatno brojio među proroke. Kod njega je, dakle, posvjedočena podjela na tri dijela, ali ne i kraj s Ljetopisima. Dodaje i da se kroz sva ta vremena nitko nije usudio ništa dodati, oduzeti ni promijeniti.

Babilonski Talmud, spis iz kasnijih stoljeća, u traktatu Baba Batra 14b navodi kao učenje starijih učitelja redoslijed Proroka i Spisa. Podjela na tri dijela ondje je ista, ali poredak unutar dijelova nije posve isti kao u tiskanim izdanjima. Jeremija i Ezekiel stoje prije Izaije, a Spisi se otvaraju Rutom, prije Psalama. Ljetopisi i ondje zatvaraju Spise, a time i cijelo Pismo. U nekim kasnijim rukopisima Ljetopisi su stavljeni na početak Spisa, pa ondje Spisi završavaju knjigom Ezre i Nehemije. Poredak unutar trećega dijela, dakle, nije bio posvuda jednak. Ali trodijelna podjela stalna je u svim tim svjedocima. Taj kasniji popis izričito završava Ljetopisima, a kako ja čitam, kraj s Ljetopisima pretpostavlja i Isusova rečenica o Abelu i Zahariji.

Svici nađeni kod Mrtvog mora pokazuju koliko su se te knjige u to vrijeme prepisivale i čitale, ali kao zasebni svici ne govore nam kojim su redom stajale.

Zašto ovdje pišem Tanah

Na ovom sajtu prvi dio Biblije zovem Tanah ili jednostavno Pismo, a ne Stari zavjet. Razlog nije prkos. Isus taj naziv za Pismo ne koristi. On govori o Pismima (Mt 22,29; Iv 5,39), o Zakonu i Prorocima (Mt 7,12), o Mojsiju i Prorocima (Lk 16,29). U tom nazivu riječ zavjet znači savez, a izraz Stari zavjet mnogima zvuči kao nešto što je prošlo i zamijenjeno.

Obećanje novog saveza ne dolazi izvana, nego iz samog Tanaha. Kroz Jeremiju Bog kaže da će sklopiti novi savez s domom Izraelovim i domom Judinim, ne kao onaj koji su oci raskinuli, nego tako da će svoju Toru staviti u njihovu nutrinu i upisati je u njihovo srce, a njihov grijeh više neće spominjati (Jr 31,31-34). Ezekiel slično obećanje izriče drukčije: Bog će narodu dati novo srce i novi duh i učiniti da hodi po njegovim uredbama i čuva njegove zakone (Ez 36,26-27). Za mene je ključno da se u novom savezu Tora ne ukida, nego se premješta s kamenih ploča u srce. Ono što je novo nije druga Tora, nego novo srce. O tome više pišem u studiji Tora nije legalizam.

Moj zaključak

Ja Tanah čitam redom kojim ga je Isus poznavao: Tora, Proroci, Spisi, od Postanka do Ljetopisa. Taj red za mene nije tehnička sitnica ni stvar navike. On pokazuje kako je Pismo građeno. Tora je temelj, i sve ostalo se na nju naslanja. Proroci ne donose novu Toru, nego narod zovu natrag k onoj koju je primio i pokazuju što se događa kad je živi i kad je napušta. Spisi su odgovor: molitva, mudrost, tužaljka i iščekivanje. A posljednja riječ nije zatvorena vrata, nego poziv: neka ide gore.

Isus je za mene u tom Pismu od početka do kraja. Počevši od Mojsija i svih proroka tumačio je učenicima što je o njemu zapisano u svim Pismima, u Zakonu Mojsijevu, Prorocima i Psalmima (Lk 24,27.44). Kad je govorio o krvi svih proroka, rekao je: od Abela do Zaharije, a ja u tome čujem cijelo Pismo, od prve do posljednje knjige. Zato i ja čitam tim redom i počinjem ondje gdje počinje on, od Tore. Zato rubrika Putevima Tore svake godine iznova prolazi cijelu Toru, kako opisujem u tekstu Uvod u Putevima Tore. Ako želiš vidjeti razliku svojim očima, pročitaj zaredom Mal 4,4-6 (u nekim izdanjima 3,22-24) i 2 Ljet 36,22-23, pa sam usporedi dva kraja.

Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/clanak/redoslijed-knjiga-tanaha