Tora nije legalizam

Dar prije zapovijedi, poslušnost kao odgovor. Zašto život po Tori nije isto što i kupovanje Božje naklonosti

Većina nas je odrasla s jednom tihom pretpostavkom: Stari zavjet je knjiga Zakona, pravila, kazne i straha, a Novi zavjet je knjiga milosti koja nas je toga oslobodila. Ta je slika toliko uobičajena da je rijetko itko preispituje, ali ne izdrži ni prvi ozbiljan pogled u izvještaj. Isti Bog koji na Sinaju daje Toru, u istoj toj Tori najprije izbavlja narod, pa tek onda s njim sklapa savez i daje mu Deset zapovijedi. Isti Tanah koji je pun zapovijedi kaže da pravednik živi po svojoj vjernosti (Hab 2,4) i da je Abrahamu njegova vjera uračunata u pravednost (Post 15,6). Ono što nazivamo „legalizmom” i ono što Pismo naziva „Torom” nisu ista stvar, i vrijedi konačno razdvojiti ta dva pojma.

Što Tora zapravo jest

Riječ „Tora” ne znači samo „zakon” onako kako tu riječ danas razumijemo, kazneni propis s prijetnjom u pozadini. Znači i uputu, nastavu, ono što roditelj pokazuje djetetu kako bi ono znalo hodati. Mudre izreke istom riječju nazivaju i očevu pouku sinovima (Izr 4,2) i majčinu pouku djetetu (Izr 1,8). I redoslijed u izvještaju to potvrđuje. Bog izvodi narod iz Egipta, razdvaja more (Izl 14) i, kako sam kaže, nosi ih na orlovskim krilima k sebi (Izl 19,4). Nekoliko uputa dolazi već prije Sinaja: Pesah u Egiptu, uoči izlaska (Izl 12), riječ kod Mare (Izl 15,25-26), mana i sedmi dan odmora (Izl 16). Ali savez sa Sinaja i Deset zapovijedi dolaze tek nakon izbavljenja (Izl 19-20). I same Deset zapovijedi ne počinju zapovijedi, nego podsjetnikom na dar: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva (Izl 20,2). Izrael nije poslušnošću zaslužio izbavljenje. Izbavljenje je bilo Božje djelo, a Tora dolazi kao uputa narodu koji je već slobodan, uputa o tome kako živjeti u toj slobodi, a ne cjenik po kojemu se sloboda otkupljuje.

Abraham kao temeljni model

Ako itko misli da je pravednost po vjeri (hebrejski emuna, što znači i pouzdanje i vjernost) novost koja se pojavljuje tek kasnije, sama Tora govori suprotno. Abraham povjerova Gospodinu, i on mu to uračuna u pravednost (Post 15,6). Ovo se događa prije Sinaja, prije Deset zapovijedi, čak i prije obrezanja, koje dolazi tek u Postanku 17. Redoslijed nije slučajan: Bog prvo priznaje Abrahama pravednim, na temelju njegove vjere, a tek potom dolaze znak obrezanja i, mnogo kasnije, zapovijedi dane na Sinaju.

Ali ista Tora ne ostavlja Abrahamovu vjeru bez ploda. Nakon što je bio spreman prinijeti Izaka, Bog mu ponavlja obećanje i kaže da je to zato što je poslušao njegov glas (Post 22,16-18), a Izaku kasnije kaže da blagoslov dolazi zato što je Abraham slušao njegov glas i držao njegove naredbe, zapovijedi, uredbe i zakone (Post 26,5). Kod Abrahama vjera i poslušnost nisu dvije suprotstavljene stvari. Jedno je korijen, drugo je rast.

Dar i ustrajnost

Ovdje moram razdvojiti dvije stvari koje se u svakodnevnom govoru često stapaju u jednu: ono što je dano i ono na što se poziva.

Ono što je dano, dano je bez zasluge. Isus sam kaže da je došao dati život svoj kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45), a na posljednjoj večeri, uzimajući čašu, govori o svojoj krvi saveza koja se prolijeva za mnoge na otpuštenje grijeha (Mt 26,28). U prispodobi o farizeju i cariniku kući opravdan odlazi onaj koji nema ništa pokazati osim molitve: Bože, milostiv budi meni grešniku (Lk 18,13-14). Petar na Pedesetnicu poziva ljude da se obrate i krste u ime Isusovo na otpuštenje grijeha (Dj 2,38). Oproštenje se ne zarađuje. Ono je dar.

Ali Isus ne govori o tom daru kao o kraju priče, bez obzira na to kako čovjek dalje živi. Kad ga mladić pita što dobro mora činiti da ima život vječni, Isus odgovara: ako želiš ući u život, drži zapovijedi, i nabraja ih iz Deset zapovijedi: ne ubij, ne čini preljuba, ne ukradi, ne svjedoči lažno, poštuj oca i majku, te dodaje ljubav prema bližnjemu iz Levitskoga zakonika (Mt 19,16-19). Mladić kaže da je sve to držao i pita što mu još nedostaje. Isus mu kaže da proda što ima, dade siromasima i dođe za njim, a mladić odlazi žalostan, jer je imao mnogo imanja (Mt 19,20-22). Kad Isus kaže da je bogatome teško ući u kraljevstvo nebesko, učenici se zaprepaste i pitaju tko se onda uopće može spasiti, Isus odgovara: ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće (Mt 19,23-26). Ja u tom razgovoru vidim obje strane onoga o čemu pišem. Zapovijedi su Isusov prvi odgovor, ne usputna napomena. Ali Isus odmah pokazuje da držanje zapovijedi uz srce vezano za nešto drugo nije dovoljno, i da spasenje na kraju nije ljudski pothvat, nego Božje djelo.

Isto se ponavlja kad ga jedan zakonoznanac pita što mu je činiti da baštini život vječni. Isus ga vraća Tori: što piše u Zakonu? Ovaj odgovara ljubavlju prema Bogu svim srcem i prema bližnjemu kao prema sebi (Pnz 6,5; Lev 19,18), a Isus kaže: dobro si odgovorio, to čini i živjet ćeš (Lk 10,25-28). Na kraju Govora na gori kaže da neće svaki koji mu govori „Gospodine, Gospodine” ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju njegova Oca (Mt 7,21).

U Tori i prorocima čitam isti obrazac, mnogo prije njega. Mojsije stavlja pred narod život i smrt, blagoslov i prokletstvo, i poziva ga da izabere život ljubeći Gospodina, slušajući njegov glas i prianjajući uz njega (Pnz 30,15-20). Odmah prije toga kaže da ta zapovijed nije preteška ni daleko, nego blizu, u ustima i u srcu, da je možeš vršiti (Pnz 30,11-14). Tko vrši Božje uredbe i zakone, živjet će po njima (Lev 18,5). Ezekiel tome posvećuje cijelo osamnaesto poglavlje. Svatko odgovara za svoj život, i sin ne nosi krivnju svoga oca (Ez 18,20). Za mene ni porijeklo ne određuje ishod. Rahaba iz Jerihona izašla je iz svoga naroda, stala uz Izraelova Boga i ušla u Davidovu lozu (Jš 2; 6,25; Mt 1,5). Pravednik hodi po Božjim uredbama (Ez 18,5-9), bezbožnik koji se obrati živjet će, a pravednik koji se odvrati od pravednosti i čini zlo umrijet će u svom grijehu (Ez 18,21-24). Mihej sve sažima: čovječe, rečeno ti je što je dobro i što Gospodin od tebe traži: činiti pravo, ljubiti milosrđe i ponizno hoditi sa svojim Bogom (Mih 6,8).

Sad govorim u svoje ime, jer ovo je moj zaključak, ne rečenica koju mogu staviti u usta Pismu. Ja sam uvjeren da je spasenje, konačni ishod, uvjetovano time živi li čovjek, dok mu je vrijeme dano, po Božjim zapovijedima. Pod time prije svega mislim na moralne zapovijedi, Deset zapovijedi. Njih je Bog, prema izvještaju, izgovorio sam cijelom narodu, i ništa više nije dodao, nego ih je napisao na dvije kamene ploče (Pnz 5,22; Izl 31,18). Za mene je to razlog da upravo njih, svih deset, uključujući četvrtu, o sedmom danu, čitam kao temeljni i trajni sadržaj poslušnosti.

Pošteno moram priznati da Tora sama govori šire. Abraham je držao naredbe, zapovijedi, uredbe i zakone (Post 26,5). Levitski zakonik obećava život onome tko vrši Božje uredbe i zakone općenito (Lev 18,5). Ezekielov pravednik ne samo da ne otima i ne čini preljuba, nego i ne daje na kamatu i ne približava se ženi u vrijeme njezine nečistoće (Ez 18,5-9). Ni Isus u odgovoru mladiću ne nabraja svih deset, a zapovijed o ljubavi prema bližnjemu uzima iz Levitskoga zakonika (Lev 19,18), ne s ploča. Zato je ovo moje čitanje, ne gotova tvrdnja: za mene je Deset zapovijedi jezgra, ne cijeli opseg Tore. Ni ostalo, kako ja čitam, nije ukinuto. Isus sam kaže da nije došao ukinuti Zakon ili Proroke, nego ispuniti, i da dok traju nebo i zemlja ni najmanje slovo ni crtica neće nestati iz Zakona dok se sve ne dogodi (Mt 5,17-18). Znam da će ovdje biti prvi prigovor, jer neki izraz „dok se sve ne dogodi” čitaju kao da se sve ispunilo na križu, ali ja ga čitam drukčije. Žrtve se danas ne prinose jer nema Hrama, a Tora ih dopušta prinositi samo na mjestu koje Bog izabere (Pnz 12,5-14), a ne zato što bi bile ukinute. Zakone o čistoj i nečistoj hrani ja čitam i kao zdravstvene zakone koji vrijede i danas, iako ih Tora sama obrazlaže svetošću (Lev 11,44-45), ali o tome ću pisati posebno.

Ne govorim o legalizmu, o pravilima kojima se kupuje Božja naklonost. Mnogi miješaju ta dva pojma i onda me krivo čuju kao da govorim o spasenju djelima. Ne govorim o tome. Ja razlikujem opravdanje i spasenje: povezani su, ali nisu isto. Opravdava Mesijina žrtva primljena vjerom, ne moja djela, a spasenje je Božji dar koji se ne zarađuje. Ali taj se dar prima, i ja čitam da se prima i riječju i životom. Život po zapovijedima za mene je dokaz da je čovjek doista prihvatio žrtvu. Tko kaže da je prihvaća, a živi protiv zapovijedi, za mene ju je prihvatio samo riječima. Time ne izričem presudu o srcu nijednoga čovjeka. Ljudsko srce poznaje samo Bog, jer čovjek gleda na ono što je pred očima, a Gospodin gleda na srce (1 Sam 16,7).

Prihvatiti dar spasenja samo riječima i primiti ga pa izgubiti nisu isti slučaj. U prvom slučaju čovjek dar nikad stvarno nije ni primio. O drugom govori Ezekiel: o pravedniku koji je doista hodio pravo, a onda se odvratio i počeo činiti zlo. Njemu se neće spominjati nijedno pravedno djelo koje je prije učinio (Ez 18,24), kao što se ni bezbožniku koji se obrati neće spominjati njegovi prijašnji prijestupi (Ez 18,21-22). Zato je moj zaključak i to da se primljeni dar može izgubiti. Ja to čitam tako da se računa gdje čovjek stoji na kraju, a ne gdje je nekad stajao, i život i smrt o kojima Ezekiel govori čitam kao konačni ishod, iako neki to poglavlje čitaju kao govor o sudu u ovom životu. Ali isto poglavlje otkriva i Božje srce: on ne želi smrt bezbožnika, nego da se odvrati od svojih putova i živi (Ez 18,23). Upozorenje nije tu da plaši, nego da poziva natrag.

Tri primjedbe

Bilo bi nepošteno ne navesti primjedbe ovakvom čitanju, i to iz izvora koje i sam priznajem. Prva je i najjača. Na križu pokraj Isusa visi razbojnik koji nije imao vremena popraviti svoj život. Moli samo: sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo. Isus mu odgovara da će još danas biti s njim u raju (Lk 23,42-43). Ako je spasenje uvjetovano životom po zapovijedima, kako je on spašen?

Moj odgovor opet polazi od Ezekiela. Ondje Bog ne vodi knjigu u kojoj se zbrajaju dobra djela kroz godine. Pita kamo je čovjek okrenut: bezbožnik koji se obrati živjet će, i ništa od onoga što je prije činio neće mu se spominjati (Ez 18,21-22). Razbojnik se obraća u posljednjem satu, priznaje svoju krivnju i nevinost Isusovu (Lk 23,40-41) i predaje se njemu. Nema vremena za život po zapovijedima, ali nema ni vremena da im okrene leđa. Uvjet o kojem govorim nije broj izvršenih djela, nego smjer života kojim čovjek odgovara na dar, dok mu je vrijeme dano. Isus sam kaže da se od onoga kome je mnogo dano mnogo i traži (Lk 12,48). Onome kome su dane godine, traži se hod kroz te godine. To ne rješava svako pitanje, ali mislim da je u skladu i s Ezekielom i s Isusom.

Druga primjedba koju često čujem glasi: nitko ne može savršeno držati zapovijedi, pa po ovom čitanju nitko ne bi bio spašen. Propovjednik otvoreno kaže da na zemlji nema pravednika koji samo čini dobro i nikad ne griješi (Prop 7,20). Mojsije ipak kaže da zapovijed nije preteška (Pnz 30,11), a Tora od početka računa s tim da će čovjek griješiti. Zato daje žrtvu za grijeh učinjen nehotice (Lev 4) i Dan pomirenja, kad se narod čisti od svih svojih grijeha pred Gospodinom (Lev 16,30). Danas, kad Hrama nema, oproštenje za mene donosi Mesijina žrtva, zajedno s obraćenjem na koje Bog poziva: odbacite svoje prijestupe, načinite sebi novo srce i nov duh, obratite se i živite (Ez 18,30-32). Poslušnost o kojoj govorim nije besprijekornost, nego vjernost koja se, kad padne, vraća. Obraćenje za mene nije savršenstvo, nego borba: padneš, ustaneš i nastaviš.

Treća primjedba dolazi iz Djela apostolskih. Kad su se ljudi iz naroda počeli obraćati Bogu Izraelovu, neki su iz Judeje došli s porukom da se ne mogu spasiti ako se ne obrežu po Mojsijevu običaju, a neki vjernici iz farizejske struje dodali su da ih treba obrezati i naložiti im da drže Mojsijev zakon (Dj 15,1.5). Petar na saboru u Jeruzalemu pita zašto bi se na vrat učenika stavljao jaram koji ni očevi ni oni sami nisu mogli nositi, i zaključuje da se i oni i obraćenici iz naroda spašavaju milošću Gospodina Isusa (Dj 15,10-11). Jakov, koji izriče završnu riječ (Dj 15,13-21), predlaže da se obraćenicima iz naroda ne otežava, nego da se klone onečišćenja idola, bluda, udavljenoga i krvi (Dj 15,20.29). Mnogi to čitaju kao dokaz da su četiri pravila zamijenila Toru.

Ja to čitam drukčije. Pitanje na saboru nije bilo treba li živjeti po Božjim zapovijedima, nego mora li čovjek iz naroda najprije biti obrezan da bi uopće mogao biti spašen. U tom zahtjevu ja vidim nerazumijevanje Božjega plana: spasenje je dar koji se prima obraćenjem, a hod po Tori slijedi. Ključ mi je u izrazu „Mojsijev zakon”: kod farizejske struje ja ga čitam kao Toru zajedno s predajom koja je uz nju izrasla. Zato jaram o kojem Petar govori ne čitam kao samu Toru, za koju Mojsije kaže da nije preteška (Pnz 30,11), nego kao pravila koja su ljudi s vremenom dodali, poput teških bremena za koja Isus kaže da ih pismoznanci i farizeji stavljaju ljudima na pleća, a sami ih ni prstom ne miču (Mt 23,4). Četiri uvjeta za mene su prvi korak, a ne cijeli put. To za mene potvrđuje stih koji odmah slijedi: Mojsija od davnih naraštaja propovijedaju u svakom gradu i čitaju ga u sinagogama svakoga Šabata (Dj 15,21). Obraćenici će, dakle, Toru dalje slušati i učiti. Pošteno je reći da neki taj stih čitaju drukčije, kao razlog za četiri uvjeta, a ne kao najavu da će obraćenici učiti Toru. Ali na popisu nema ni poštuj oca i majku ni ne kradi, a nitko ne misli da su te zapovijedi za njih ukinute. Ostaje obrezanje. Sabor ga ne postavlja kao uvjet za prvi korak. Abrahamov hod s Bogom nije počeo obrezanjem: na Božju riječ krenuo je iz Harana sa sedamdeset i pet godina, a obrezan je s devedeset i devet (Post 12,4; 17,24). Je li obrezanje kasnije zapovijed i za vjernike iz naroda, za mene je otvoreno pitanje kojemu ću posvetiti studiju o Djelima 15.

Ni Petar nije bio pošteđen pritiska oko obrezanja. Kad su u Antiohiju došli neki od Jakova, on se iz straha pred onima koji su zagovarali obrezanje povukao od stola s vjernicima iz naroda i zbog toga bio javno ukoren (Gal 2,11-14). Izvještaj ne bilježi Petrov odgovor, ali ja čitam da je ukor prihvatio i da više nije tako postupao.

Jakov 2 nije proturječje

Jakov, vođa jeruzalemske zajednice (Dj 12,17; 15,13.19), kojega predaja smatra Isusovim bratom (Mk 6,3), piše rečenicu koja zvuči oštro: kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva (Jak 2,26). Neki to čitaju kao sukob s onim što smo rekli o Abrahamu. Nije. Jakov i sam poseže za istim primjerom: Abraham je prinio Izaka na žrtvenik, vjera je surađivala s njegovim djelima i djelima se usavršila, i tako se ispunilo Pismo koje kaže da je Abraham povjerovao Bogu i da mu se to uračunalo u pravednost (Jak 2,21-23). I zaključuje da se čovjek opravdava djelima, a ne samo vjerom (Jak 2,24).

Jakov ne pita je li Abraham imao vjeru u Boga. To uzima kao gotovu stvar, citirajući isti Postanak 15,6 kojim smo počeli. Pita nešto drugo: kakva je to vjera koja nikad ništa ne rodi? Vjera koja ostaje samo izjava, bez traga u životu, za Jakova nije prava vjera, nego njezina prazna ljuska. Izraz „opravdava se” ovdje čitam u smislu „pokazuje se pravednim”, i pred ljudima i pred Bogom. Ono što čovjeka opravdava, u smislu oproštenja, za mene je Mesijina žrtva primljena vjerom. Djela pokazuju da je ta vjera živa i da je dar doista primljen, a ne kupuju ga. To nije druga teologija nasuprot pravednosti po vjeri, nego ista istina gledana iz drugoga kuta, ista koju vidimo u Post 22 i 26: prava vjera nužno donosi plod, i taj plod nije cijena dara, nego znak da je živa.

A što je s Pavlom?

Znam da će mnogi čitatelj ovdje odmah pomisliti na Pavla, jer se upravo njegove rečenice najčešće navode kao dokaz da Tora više ne vrijedi. Ja ga čitam u skladu s Tanahom. Kad kaže da nismo pod Zakonom nego pod milošću, odmah sam pita znači li to da smijemo griješiti, i odgovara: nipošto (Rim 6,14-15). Za mene to znači da više nismo pod osudom Zakona, a ne da smo slobodni od zapovijedi. A kad piše da je Bog izbrisao zadužnicu koja je svjedočila protiv nas i pribio je na križ (Kol 2,14), ja čitam da je izbrisan popis naših grijeha i naša osuda, a ne Tora. Pavlovim teškim mjestima posvetit ću posebnu studiju.

Legalizam nasuprot poslušnosti

Ako je poslušnost stvarno uvjet, moramo znati što legalizam zapravo jest, da ga ne bismo slučajno branili pod drugim imenom.

Isus to sam pokazuje, kao onaj koji i sam živi po Tori. Kaže da pismoznanci i farizeji sjede na Mojsijevoj stolici, pa neka ljudi čine što im oni kažu, ali neka ne čine po njihovim djelima, jer govore, a ne čine (Mt 23,2-3). Ja to čitam tako da se čini ono što oni prenose od Mojsija, a teška bremena iz idućeg stiha (Mt 23,4) teret su koji su sami dodali. Zatim ih prekorava što daju desetinu od metvice, kopra i kima, a propuštaju ono najvažnije u Zakonu: pravo, milosrđe i vjernost (Mt 23,23). I odmah dodaje da je ovo trebalo činiti, a ono ne propuštati. Isus, dakle, ne odbacuje ni desetinu od začinskog bilja. Legalizam nije briga za zapovijed. Legalizam je kad se sitna, brojiva pravila naduju toliko da preplave ono radi čega je zapovijed uopće dana: pravednost prema drugima, milosrđe, vjernost Bogu. Legalizam je i kad djelo postane valuta kojom se kupuje Božja naklonost, ili mjerilo kojim vrednujemo tuđu vjeru.

Poslušnost izgleda drukčije, čak i kad je riječ o istoj zapovijedi. Tora sama kaže gdje počinje: ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, i neka ti ove riječi koje ti danas zapovijedam budu u srcu (Pnz 6,5-6). Zapovijed prvo ulazi u srce, a tek onda izlazi u čin. Kroz Jeremiju Bog obećava novi savez s domom Izraelovim i domom Judinim, u kojemu će on sam staviti svoju Toru u njihovu nutrinu i upisati je u njihovo srce, a njihov grijeh više neće spominjati (Jr 31,31-34). Za mene je ključno što se u tom obećanju Tora ne ukida, nego se premješta s kamenih ploča u srce. Isti postupak, recimo poštivanje roditelja ili čuvanje Šabata, može biti legalizam ako se radi iz straha ili radi dokazivanja, ili poslušnost ako se radi iz ljubavi prema Bogu koji je taj čin zatražio. Razlika nije u samom činu, nego u srcu iz kojega čin dolazi, a tu razliku ni jedan vanjski promatrač ne može izmjeriti, samo Bog.

Zašto je ovo meni važno

Dugo mi je bilo teško objasniti ljudima gdje točno stojim. Kažem „dar je besplatan” i jedni čuju da mi zapovijedi nisu važne. Kažem „moramo živjeti po zapovijedima” i drugi čuju da vjerujem u spasenje djelima. Ni jedno ni drugo nije točno, i dugo mi je trebalo da nađem riječi kojima to mogu reći jasno, umjesto da me svaka strana svrsta u svoj tabor.

Za mene je jednostavno ovako: opravdanje mi je dano kao dar, potpuno i besplatno, u Isusovoj smrti. To ne mogu ni zaslužiti ni otplatiti. Ali dar koji primim, moram i živjeti. Ne zato da bih ga zaradio, nego zato što je i spasenje dar, koji se prima i životom, a ne samo riječima. I uvjeren sam da spasenje mogu izgubiti ako Bogu okrenem leđa, kao što Ezekiel upozorava pravednika. To me ne drži u strahu, jer isti Bog ne želi ničiju smrt i vrata obraćenja drži otvorena. Tora mi nije teret od kojega me Isus oslobodio. Tora mi je uputa koju mi je isti taj Isus, kao Židov koji ju je sam živio, pomogao razumjeti dublje nego ikad prije.

Poziv tebi

Ne tražim od tebe da prihvatiš svaku riječ ovoga teksta, a osobito ne moj zaključak o spasenju, koji sam jasno označio kao svoj. Tražim samo da vidiš razliku koju ja vidim: između dara koji ti je dan i života na koji te taj dar poziva. Pročitaj sam Ponovljeni zakon 30, Ezekiela 18 i Mateja 19, pa odluči jesu li te dvije stvari za tebe jedno te isto. Provjeri to u izvještaju, ne u onome što si čuo da izvještaj kaže.

Ovo pitanje otvara sljedeće: kako izgleda život po Deset zapovijedi danas, i osobito što je s četvrtom od njih, o sedmom danu. To dolazi u idućim studijama.

Kratka napomena o izvorima

Ovaj tekst oslanja se izravno na Tanah (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Ponovljeni zakon, Jošua, Mudre izreke, Propovjednik, Jeremija, Ezekiel, Habakuk i Mihej), na Isusove riječi u evanđeljima po Mateju, Marku i Luki, na glas prve jeruzalemske zajednice u Djelima apostolskim i u Jakovljevoj poslanici, te na nekoliko Pavlovih mjesta. Tanah uzimam kao mjerilo, a sve ostalo, pa i Pavla, čitam u skladu s njim. Tvrdnja da je spasenje uvjetovano životom po Božjim zapovijedima, kojima je za mene jezgra Deset zapovijedi, kao i to da se dar spasenja može izgubiti, moj je osobni zaključak, izrečen u prvom licu, ne prikazan kao neupitan rezultat istraživanja.