Božji blagdani: sedam određenih vremena
Lev 23, od Pesaha do Sukota
Čiji su biblijski blagdani? Dvadeset i treće poglavlje Levitskoga zakonika odgovara već u prvim stihovima. Bog kaže Mojsiju da prenese sinovima Izraelovim: ovo su Gospodnji blagdani, koje ćete proglašavati kao svete sabore, to su moji blagdani (Lev 23,2). Dva stiha dalje to ponavlja (Lev 23,4). Ne kaže vaši, nego moji.
Riječ za blagdane ovdje je moadim, određena vremena, dogovoreno vrijeme susreta. Ista riječ stoji već u izvještaju o stvaranju, gdje Bog postavlja svjetla na nebu da određuju vremena, dane i godine (Post 1,14). Uz nju stoji izraz mikra kodeš, sveti sabor. Riječ mikra dolazi od korijena koji znači zvati i čitati: blagdan je dan kad je narod sazvan pred Boga.
Prije svih godišnjih blagdana Bog stavlja Šabat: šest dana neka se radi, a sedmi je dan Šabat potpunog počinka, sveti sabor, Šabat Gospodnji u svim vašim prebivalištima (Lev 23,3). Sedmi dan je prvo određeno vrijeme, a ostali stoje u njegovu ritmu: sedam dana Beskvasnih kruhova, sedam tjedana do Šavuota, sedmi mjesec u kojem dolaze jesenski blagdani, sedam dana Sukota. O samom Šabatu pišem u studiji Šabat: dan koji je Bog posvetio.
Ova studija prolazi kroz sedam godišnjih blagdana redom kojim ih Tora navodi. Proljetne čitam kao blagdane koji su se ispunili u Isusovu prvom dolasku, a jesenske kao nadu koja još čeka. Kad koji blagdan sljedeći put pada, vidiš na stranici Božji blagdani. Kao i svaki biblijski dan, blagdan počinje navečer, kad sunce zađe. Iznimka je Pesah, o čemu niže.
Sadržaj
Zašto blagdani nisu ukinuti
Mnogi su naučili da je sve to završilo na križu. Zašto je Tora uputa, a ne teret, govori studija Tora nije legalizam, a što Isus sam kaže o Zakonu, u pitanju Je li Isus ukinuo Zakon? Ovdje samo ono što se tiče blagdana.
Tora sama o njima govori kao o trajnima. Za dan snopa prvina, za Šavuot, za Dan pomirenja i za Sukot stoji isti izraz, vječna uredba, pojačan riječima za sve vaše naraštaje (Lev 23,14.21.31.41). Za Pesah Bog to kaže već u Egiptu (Izl 12,14). Ne nalazim mjesto u Pismu gdje bi tu riječ povukao.
Isus o Pesahu govori kao o nečemu što tek čeka puninu. Na posljednjoj večeri kaže učenicima da je žarko želio blagovati taj Pesah s njima prije svoje muke, i da ga više neće blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Božjem (Lk 22,15-16). Za mene Pesah zato ima dvije punine: jednu u Isusovoj smrti, a drugu, kako on sam kaže, u kraljevstvu. Blagdan koji još čeka drugu puninu nije završen.
Protiv blagdana najčešće se navodi Pavlova rečenica Kološanima: neka vas nitko ne osuđuje zbog jela i pića, zbog blagdana, mladoga mjeseca ili Šabata, a to je sjena budućega, dok tijelo pripada Mesiji (Kol 2,16-17). Kako ja čitam, vjernike u Kolosama osuđivali su učitelji odricanja, koji su govorili ne uzimaj, ne kušaj, ne dotiči (Kol 2,21), i to zato što su te dane držali. Sjena budućega za mene pokazuje na ono što dolazi: blagdani su proročke slike, i dok ne dođe sve na što pokazuju, imaju što reći, kao i Šabat iz iste rečenice.
Žrtve se danas ne prinose, ali za mene ne zato što su ukinute, nego zato što Hrama nema. Tora kaže da se Pesah ne smije klati u bilo kojem gradu, nego samo na mjestu koje Gospodin izabere (Pnz 16,5-6). Kad toga mjesta nema, nema ni žrtve, ali blagdan ostaje.
Kome ti dani pripadaju? Bog je Abrahamu obećao da će se u njegovu potomstvu blagoslivljati svi narodi zemlje (Post 22,18). Pavao vjernicima iz naroda piše da su nekad bili tuđinci savezima obećanja, a sada su blizu, jer je srušen zid koji ih je dijelio (Ef 2,12-14). U njegovoj slici masline oni su divlje grane cijepljene među prirodne, i nosi ih korijen (Rim 11,16-18). Ja iz toga ne čitam dva naroda s dva plana, nego jedan narod u kojem su vjernici iz naroda pridruženi Izraelovim savezima. Ako su blagdani Gospodnji, pripadaju svima koji pripadaju njemu.
Pesah
Pesah je iznimka od pravila o večeri. Janje se kolje četrnaestoga dana prvoga mjeseca predvečer, prije zalaska sunca, a jede se u noći kojom počinje petnaesti (Lev 23,5; Izl 12,6-8). Svaka kuća uzima janje bez mane, muško, od godine dana (Izl 12,3-5). Krvlju se mažu dovratnici i nadvratnik, meso se jede pečeno, s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem (Izl 12,7-8), i nijedna mu se kost ne smije slomiti (Izl 12,46). Kad Bog vidi krv, prolazi mimo kuće (Izl 12,13), i odatle ime Pesah: prolazak, pošteda.
Tko je u vrijeme Pesaha bio nečist ili na dalekom putu, slavi ga mjesec dana kasnije, četrnaestoga dana drugoga mjeseca (Br 9,10-11). Za mene taj drugi Pesah govori koliko je Bogu stalo da nitko ne bude izostavljen.
Kad Ivan Krstitelj vidi Isusa, kaže: evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Isus je umro na Pesah, a Ivan kod njegove smrti navodi riječ koja stoji o janjetu za Pesah: kost mu se neće slomiti (Iv 19,36; Izl 12,46; Br 9,12). Pavao kaže izravno: Mesija, naš Pesah, žrtvovan je (1 Kor 5,7). Kuću u Egiptu nije poštedjelo to što su ljudi u njoj bili bolji od drugih, nego krv janjeta. Zato mi je Pesah jedna od najjasnijih slika onoga što je Mesija učinio za mene.
Beskvasni kruhovi
Petnaestoga počinje Hag ha-macot, blagdan Beskvasnih kruhova. Sedam dana jede se maca, kruh bez kvasca. Prvi i sedmi dan su sveti sabori, kad se ne radi nikakav težak posao (Lev 23,6-8). Kvasac se ne smanjuje, nego uklanja: ne smije ga biti nigdje u cijelom kraju (Izl 12,15.19; 13,7). To je kruh nevolje, jer je narod iz Egipta izašao u žurbi (Pnz 16,3).
Kvasac je u Pismu i slika grijeha. Nijedan prinos od brašna koji se pali na žrtveniku ne smije biti s kvascem (Lev 2,11). Pavao piše da malo kvasca ukvasa cijelo tijesto i poziva da se blagdan svetkuje ne s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhom iskrenosti i istine (1 Kor 5,6-8). Ja čitam da on ovdje vjernicima u Korintu ne ukida blagdan, nego objašnjava kako ga držati.
Beskvasni kruh za mene upućuje na to da je Mesija bio bez grijeha. Pavao piše da on nije upoznao grijeha (2 Kor 5,21). Poslanica Hebrejima kaže da je bio kušan u svemu kao i mi, ali bez grijeha (Heb 4,15), a Petar da nije počinio grijeha i da mu se u ustima nije našla prijevara (1 Pt 2,22), riječima kojima Izaija govori o Gospodnjem sluzi: nije počinio nasilja, i prijevare nije bilo u njegovim ustima (Iz 53,9). Maca, kruh koji kvasac nije dotaknuo, slika je njegova života koji grijeh nije dotaknuo. Upućuje i na to da njegovo tijelo nije vidjelo raspadanja: Petar navodi Davidove riječi da Bog neće dati svome svecu da vidi truleži (Dj 2,27.31; Ps 16,10).
Dan snopa prvina
Kad narod uđe u zemlju i žanje, prvi snop nove žetve, hebrejski omer, donosi se svećeniku, a on ga podiže pred Gospodinom, dan poslije Šabata, da narod bude prihvaćen (Lev 23,10-11). U to doba godine prvi dozrijeva ječam (usp. Izl 9,31-32). Prije toga dana narod ne smije jesti od nove žetve (Lev 23,14). Snop nije cijela žetva, nego njezin zalog: Bog dobiva prvo, i time je posvećeno sve što dolazi poslije (usp. Pnz 26,1-10).
Tora ovom danu ne daje posebno ime, nego ga opisuje po onome što se tada čini: pred Gospodina se podiže prvi snop žetve (Lev 23,10-11). Zato se zove dan snopa prvina, a često i blagdan prvina (hebrejski Jom ha-bikurim). U Brojevima Tora izraz dan prvina koristi za Šavuot (Br 28,26), kad se donose prvine žetve pšenice (Izl 34,22). Dvije su prvine iste žetve: snop ječma na početku i kruh od pšenice na kraju.
Pavao piše da je Mesija uskrsnuo od mrtvih kao prvina onih koji su umrli, i dodaje red: prvina je Mesija, a zatim, kod njegova dolaska, oni koji su njegovi (1 Kor 15,20-23). To je, kako ja čitam, jezik snopa: prvi plod podignut pred Boga kao jamstvo cijele žetve. Isti Pavao vjernike zove onima koji imaju prvine Duha i čekaju otkupljenje tijela (Rim 8,23), a riječ prvina koristi i za prvinu tijesta: ako je prvina sveta, sveto je i tijesto (Rim 11,16; usp. Br 15,20-21).
Šavuot
Od dana snopa broji se sedam punih tjedana, i pedeseti dan je Šavuot, blagdan Tjedana (Lev 23,15-16; Pnz 16,9-10). Toga dana prinose se dva kruha, pečena s kvascem, kao prvine Gospodinu, a takav se prinos ne pali na žrtveniku (Lev 23,17; 2,11-12). Dan je sveti sabor i vječna uredba (Lev 23,21). Ponovljeni zakon u radost toga dana poimence uključuje sina i kćer, slugu i sluškinju, levita, stranca, siroče i udovicu (Pnz 16,11).
Na dan Šavuota, koji naše Biblije u Djelima zovu Pedesetnicom, učenici su bili zajedno u Jeruzalemu (Dj 2,1). Došao je šum s neba, jezici kao od ognja, i svi su se napunili Duha Svetoga (Dj 2,2-4). Petar to tumači riječima proroka Joela: Bog će izliti svoj Duh na svako tijelo, na sinove i kćeri, i na sluge i sluškinje (Jl 2,28-29). Gdje Joel kaže poslije toga, Petar kaže u posljednje dane (Dj 2,16-18). Sinovi i kćeri, sluge i sluškinje stoje i u popisu onih kojima Ponovljeni zakon daje mjesto u radosti toga dana.
Šavuot ne čitam kao početak nečega novoga, odvojenoga od Izraela, nego kao ispunjenje obećanja danih Izraelu. Kroz Jeremiju Bog obećava da će svoju Toru upisati u srce svoga naroda (Jr 31,33), a kroz Ezekiela da će staviti svoj Duh u njih i učiniti da hode po njegovim uredbama (Ez 36,26-27). Za mene je Duh koji je došao na Šavuot upravo taj Duh. A dva kruha s kvascem vidim kao sliku ljudi koji nisu bez grijeha, a ipak su doneseni Bogu kao prvine, poput tri tisuće koji su toga dana primili Petrovu riječ (Dj 2,41).
Kako se broji do Šavuota
Tora kaže da se snop podiže dan poslije Šabata (Lev 23,11), i da se od toga dana broji sedam punih Šabata, do dana poslije sedmoga Šabata, pedeset dana (Lev 23,15-16). Ali o kojem je Šabatu riječ?
Ja čitam da je to tjedni Šabat, sedmi dan, koji pada u tjednu Beskvasnih kruhova. Dan poslije njega je prvi dan u tjednu, pa je dan snopa prvina uvijek nedjelja. Ako je prvi Šabat tjedni, sedam punih Šabata čitam kao sedam tjedana koji završavaju tjednim Šabatom, pa je i dan poslije sedmoga, pedeseti dan, Šavuot, uvijek nedjelja. Riječ Šabat u tom poglavlju prvi put znači sedmi dan (Lev 23,3).
Drugo čitanje treba navesti pošteno. Farizeji su Šabat iz toga stiha čitali kao prvi dan Beskvasnih kruhova, petnaesti nisana, jer je i on dan počinka. Tako danas broji i rabinska predaja, a po njoj i službeni kalendar Izraela: brojanje počinje šesnaestoga nisana, a Šavuot uvijek pada šestoga sivana. Pošteno je reći i da Tora riječju Šabat zove i Dan pomirenja (Lev 23,32), a ponekad njome označava i tjedan, kao kod brojanja godina do jubileja (Lev 25,8). Ipak, prvi dan Beskvasnih kruhova Tora u Lev 23,7 zove samo svetim saborom, a ne danom počinka, šabaton, kako zove Jom terua te prvi i osmi dan Sukota (Lev 23,24.39). Zato kalendar na ovim stranicama Šavuot prikazuje u nedjelju, a uz njega sitno navodi i datum po židovskom kalendaru, šestoga sivana.
Kao povijesna napomena, ne kao preporuka ijedne skupine: od dana poslije tjednoga Šabata, po kasnijim izvještajima, brojili su saduceji, a tako i danas broje Karaiti. Moj razlog nije u tome tko je tako brojio, nego u samom izvještaju.
Isus je umro na Pesah. Kad je prošao Šabat, prvoga dana u tjednu, rano ujutro, žene su došle na grob i čule da je uskrsnuo (Mt 28,1-6; usp. Iv 20,1). Ako je dan snopa prvina dan poslije tjednoga Šabata u tjednu Beskvasnih kruhova, onda je Isus uskrsnuo upravo na taj dan, kad se prvi snop podizao pred Gospodinom, prvina umrlih (1 Kor 15,20). A pedeset dana kasnije, po tom čitanju opet prvoga dana u tjednu, došao je Šavuot i s njim Duh. Ja u tome ne vidim slučajnost, nego Boga koji se drži svojih određenih vremena.
Jom terua (Dan truba)
Jesenski blagdani padaju u sedmi mjesec, tišri. Prvi dan toga mjeseca Tora zove danom počinka, spomenom uz trubljenje i svetim saborom (Lev 23,24-25), a u Brojevima danom trubljenja, Jom terua (Br 29,1). Terua je glasan zvuk, poklič trube ili naroda. Danas je taj dan poznatiji kao Roš hašana, početak godine, ali to ime nije iz Tore, koja početak mjeseci stavlja u proljeće (Izl 12,2).
Glas roga, sve jači, pratio je Božji silazak na Sinaj (Izl 19,16.19). Srebrne trube sazivale su zajednicu i trubile na uzbunu u ratu, da ih se Bog spomene i spasi (Br 10,1-10). Zaharija kaže da će sam Gospodin zatrubiti u rog kad se pokaže nad svojim narodom (Zah 9,14).
Jom terua za mene je nada koja još čeka. Isus kaže da će Sin Čovječji poslati svoje anđele s velikom trubom da skupe njegove izabrane s četiri vjetra (Mt 24,31). Pavao piše da će se to zbiti u trenu oka, kod posljednje trube, kad će mrtvi uskrsnuti (1 Kor 15,52), i da će sam Gospodin sići s neba uz Božju trubu (1 Sol 4,16). Ja u tome vidim Mesijin dolazak, ali ne znam kada će biti. Isus sam kaže da onaj dan i čas ne zna nitko osim Oca (Mt 24,36).
Jom kipur
Desetoga dana sedmoga mjeseca je Jom kipur, Dan pomirenja (Lev 23,27). To je jedini dan posta koji Tora zapovijeda: mučite svoje duše, od večeri do večeri (Lev 23,27-32). To je i jedini dan u godini kad veliki svećenik ulazi iza zastora, u Svetinju nad svetinjama, s krvlju žrtve, i čini pomirenje za sebe, za svoj dom i za cijelu zajednicu (Lev 16,2.14-17.34), a jarac s krivnjama naroda odlazi u pustinju (Lev 16,21-22). Tako narod biva čist od svih svojih grijeha pred Gospodinom (Lev 16,30), jer krv, u kojoj je život, čini pomirenje (Lev 17,11).
Poslanica Hebrejima taj dan čita kroz Mesiju: kao veliki svećenik ušao je sa svojom krvlju, jednom zauvijek, u samo nebo, i pribavio vječni otkup (Heb 9,11-12.24). Za mene to znači da je pomirenje dano. Ali Dan pomirenja ima i dio koji još čeka. Dok je veliki svećenik unutra, nitko ne smije biti u Šatoru sastanka (Lev 16,17), i ja čitam da je narod čekao vani da izađe. Ista poslanica kaže da će se Mesija pojaviti drugi put, onima koji ga čekaju, za spasenje (Heb 9,28).
Ja uz Dan pomirenja čitam i nadu za Izrael. Kroz Zahariju Bog kaže: izlit ću na Davidov dom i na stanovnike Jeruzalema duh milosti i molitve, i gledat će na mene, koga su proboli, i naricat će za njim kao za jedincem (Zah 12,10). Kroz Jeremiju obećava da će im oprostiti krivnju i da se njihova grijeha više neće sjećati (Jr 31,34), a Pavao piše da će se tako spasiti sav Izrael (Rim 11,26). Kada i kako, ne znam.
Sukot i Osmi dan
Petnaestoga dana sedmoga mjeseca počinje Hag ha-sukot, blagdan Sjenica. Sedam dana narod živi u sjenicama, da naraštaji znaju da je Bog sinove Izraelove nastanio u sjenicama kad ih je izveo iz Egipta (Lev 23,34.42-43). Prvi dan je sveti sabor, a poslije sedam dana dolazi osmi, opet sveti sabor i dan svečanoga zbora, Šemini aceret (Lev 23,35-36). Tora kaže: radujte se pred Gospodinom sedam dana (Lev 23,40), budi samo radostan (Pnz 16,15). I zapovijeda da se na kraju svakih sedam godina, u godini oprosta, na Sukot Tora čita pred cijelim narodom (Pnz 31,10-13).
Isus je na Sukot došao u Jeruzalem (Iv 7,2.10), i posljednjega, velikoga dana blagdana povikao je: tko je žedan, neka dođe k meni i pije, i iz onoga tko vjeruje u mene poteći će rijeke žive vode. Ivan dodaje da je to rekao o Duhu (Iv 7,37-39). Kasniji opis hramske službe govori da se u dane Sukota voda svečano izlijevala uz žrtvenik. U Isusovim riječima odjekuju proroci: s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja (Iz 12,3), izlit ću vodu na žednu zemlju i svoj Duh na tvoje potomstvo (Iz 44,3), žive će vode poteći iz Jeruzalema (Zah 14,8). Je li posljednji, veliki dan sedmi dan Sukota ili Osmi dan, izvještaj ne kaže, pa to ostaje otvoreno.
Sukot je za mene nada koja još čeka. Bog obećava da će njegovo prebivalište biti s njegovim narodom (Ez 37,27), a Ivan u Otkrivenju vidi Božji šator s ljudima (Otk 21,3). Zaharija vidi vrijeme kad će ostatak svih naroda svake godine uzlaziti u Jeruzalem da se pokloni Kralju, Gospodinu nad vojskama, i da slavi blagdan Sjenica (Zah 14,16-17). Blagdan koji počinje kao spomen na pustinju ja čitam kao sliku svijeta u kojem Bog prebiva sa svojim narodom, a narodi dolaze k njemu.
Jubilej, Hanuka i Purim
Kao što se do Šavuota broji sedam tjedana dana, tako se do jubileja, pedesete godine, broji sedam tjedana godina. Jubilej se navješćuje rogom na Dan pomirenja, i te se godine svatko vraća svom posjedu i svom rodu (Lev 25,8-10), jer je zemlja Božja, a ljudi su kod njega došljaci (Lev 25,23). Iz jubileja ne izvodim nikakav datum Mesijina povratka.
Hanuka nije blagdan iz Tore, nego spomen na ponovno posvećenje Hrama u drugom stoljeću prije Isusa, i Ivan bilježi da je Isus u te zimske dane bio u Hramu (Iv 10,22-23). Ni Purim nije blagdan iz Tore, nego spomen na izbavljenje Židova u Perziji, ustanovljen u knjizi o Esteri (Est 9,20-28).
Sedam blagdana ukratko
| Blagdan | Hebrejski | Datum (hebrejski kalendar) | Lev 23 | Na što upućuje |
|---|---|---|---|---|
| Pesah | Pesah | 14. nisana, predvečer | Lev 23,5 | Mesijina smrt, Janje Božje |
| Beskvasni kruhovi | Hag ha-macot | 15. do 21. nisana | Lev 23,6-8 | Mesija bez grijeha |
| Dan snopa prvina | Jom ha-bikurim | nedjelja u tjednu Beskvasnih kruhova | Lev 23,9-14 | uskrsnuće, prvina umrlih |
| Šavuot | Šavuot | nedjelja, pedeseti dan od snopa prvina | Lev 23,15-21 | izlijevanje Duha, Tora u srcu |
| Jom terua (Dan truba) | Jom terua | 1. tišrija | Lev 23,23-25 | posljednja truba (nada) |
| Jom kipur (Dan pomirenja) | Jom kipur | 10. tišrija | Lev 23,26-32 | pomirenje Izraela (nada) |
| Sukot i Osmi dan | Hag ha-sukot, Šemini aceret | 15. do 21. tišrija, Osmi dan 22. tišrija | Lev 23,33-43 | Bog prebiva s ljudima (nada) |
Moj zaključak
Za mene su blagdani iz Levitskoga zakonika 23 Božji kalendar, a ne kalendar jednoga naroda. Bog ih zove svojima, naziva ih vječnom uredbom i nigdje ih nije povukao. Proljetni blagdani ispunili su se u Isusovu prvom dolasku, i to na svoje dane: umro je na Pesah kao Mesija bez grijeha, na kojega upućuje beskvasni kruh, uskrsnuo je na dan snopa prvina, a Duh je došao na Šavuot. Zato sam uvjeren da će se ispuniti i jesenski, Jom terua, Jom kipur i Sukot, ali ne znam kada ni kojim slijedom.
Ispunjenje blagdana za mene ne znači njihov kraj. Ja čitam da se do Šavuota broji od dana poslije tjednoga Šabata u tjednu Beskvasnih kruhova, pa su dan snopa prvina i Šavuot uvijek nedjelja. Blagdani pripadaju svima koji su po Mesiji pridruženi Izraelovim savezima, jer smo pred istim Bogom jedan narod.
Ako želiš provjeriti, pročitaj Levitski zakonik 23 u jednom dahu, od Šabata do Osmoga dana, i pitaj se čiji su to dani.
Prati Svjetlo nad Pismom
Svakog tjedna nova paraša, a povremeno i nova studija ili odgovor na pitanje. Prati stranicu na Facebooku ili Instagramu.
Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/clanak/bozji-blagdani