Studija · cijeli članak

16 min čitanjaautorski tekst
Dvije jednake posude pune bijelih zrnaca mane

Šabat: dan koji je Bog posvetio

Sedmi dan u Tori, kod proroka i u Isusovu životu

Postoji dan koji prolazi kroz cijelo Pismo: od stvaranja, preko mane u pustinji i kamenih ploča, do proroka i Isusa. To je sedmi dan, Šabat. Kraći odgovor na pitanje koji je to dan u našem tjednu daje pitanje Subota ili nedjelja, a ova studija ide sporije. Gdje naše Biblije pišu subota, ovdje stoji Šabat, kao u hebrejskom.

Sadržaj
  1. Šabat od stvaranja
  2. Prije Sinaja: mana
  3. U Deset zapovijedi
  4. Znak vječnoga saveza
  5. Dan za sve narode
  6. Milina, a ne teret
  7. Što znači ne raditi
  8. Isus i Šabat
  9. Je li Isus prekršio Šabat?
  10. Ozbiljnost zapovijedi i ritam sedam
  11. Kako je došla nedjelja
  12. Što će ti reći
  13. Moj zaključak

Šabat od stvaranja

Izvještaj o stvaranju ne završava šestim danom. Kad su nebo i zemlja dovršeni, Bog sedmoga dana prestaje od svega djela koje je učinio, blagoslivlja sedmi dan i posvećuje ga (Post 2,1-3). Ime Šabat dolazi od istoga korijena kao glagol kojim izvještaj kaže da je Bog prestao. A posvetiti znači odvojiti za Boga. Prvo što Pismo naziva posvećenim nije gora ni žrtvenik, nego vrijeme.

Dani stvaranja su doslovni dani. Svaki je omeđen večeri i jutrom (Post 1,5.8.13.19.23.31), a zapovijed o Šabatu na njima gradi ljudski tjedan (Izl 20,9.11). Tjedan od sedam dana ima mjeru upravo zato što su ti dani bili dani. O prvom tjednu više u paraši Berešit.

Šabat je, dakle, stariji od Izraela i od Sinaja. Kad je Bog odvojio sedmi dan, nije bilo ni Abrahama ni Mojsija, nego samo čovjek, stvoren dan prije (Post 1,26-31). Zato Šabat nije običaj jednoga naroda, nego dio samoga stvaranja.

Prije Sinaja: mana

Do Sinaja Izrael stiže tek u trećem mjesecu nakon izlaska (Izl 19,1). Prije toga, u pustinji Sin (Izl 16,1), Bog daje kruh s neba i uputu uz njega: svaki dan neka se skupi koliko treba za taj dan, a šestoga dana dvostruko. Tako će ih iskušati hoće li hoditi po njegovoj Tori (Izl 16,4-5).

Šestoga dana Mojsije kaže da je sutra dan počinka, sveti Šabat Gospodinu: što treba peći i kuhati, neka se ispeče i skuha danas (Izl 16,22-23). Mana ostavljena preko noći inače bi se usmrdjela i zacrvala, a ona sačuvana za Šabat ostajala je dobra (Izl 16,20.24). Sedmoga dana mane nije bilo, i tko je izašao skupljati, ništa nije našao (Izl 16,26-27), a mana je padala četrdeset godina (Izl 16,35). Narod, dakle, sedmi dan nije trebao pogađati: Bog ga je svaki tjedan sam pokazivao.

Gospodin tada pita: dokle ćete odbijati držati moje zapovijedi i moje zakone (Izl 16,28)? To je rečeno prije nego što je ijedna zapovijed uklesana u kamen. Zatim stoji rečenica koja je ključ poglavlja: Gospodin vam je dao Šabat (Izl 16,29). U istom stihu riječ da nitko sedmoga dana ne izlazi iz svoga mjesta govori o izlaženju po manu.

Nehemija poslije kaže da je Bog na Sinaju narodu obznanio svoj sveti Šabat (Neh 9,14). Obznaniti znači dati do znanja, a Izlazak 16 pokazuje da je narod taj dan imao i prije Sinaja.

U Deset zapovijedi

Zapovijed o Šabatu četvrta je od Deset zapovijedi, a Tora je donosi dvaput, svaki put s drugim razlogom.

U Izlasku počinje riječju zahor, „sjećaj se”: sjećaj se dana Šabata da ga svetiš (Izl 20,8). Šest dana radi, a sedmi je dan Šabat Gospodinu, i toga dana ne radi ni ti, ni tvoj sin ni kći, ni sluga ni sluškinja, ni stoka, ni stranac unutar tvojih vrata (Izl 20,9-10). Razlog je stvaranje: u šest je dana Gospodin načinio nebo i zemlju, a sedmoga je dana počinuo, i zato je blagoslovio dan Šabata i posvetio ga (Izl 20,11). Riječ sjećaj se pokazuje da Bog ne uvodi ništa novo, nego podsjeća na ono što stoji od stvaranja i što je narod tek naučio uz manu.

U Ponovljenom zakonu ista zapovijed počinje riječju šamor, „drži”: drži dan Šabata da ga svetiš (Pnz 5,12). Dodana je svrha, da tvoj sluga i tvoja sluškinja počinu kao i ti, a razlog je izlazak: sjeti se da si bio rob u Egiptu i da te Gospodin izveo snažnom rukom i ispruženom mišicom (Pnz 5,14-15).

Ta se dva razloga nadopunjuju. Prvi kaže tko je Bog: Stvoritelj, kojemu pripada i vrijeme. Drugi kaže što čini: izbavlja. Rob u Egiptu nije imao dan u kojem smije stati, a oslobođeni narod sada ni sam ne smije nikoga tjerati bez predaha. Šabat je tjedni dan slobode, najprije za one koji sami ne mogu odlučiti kada će počinuti.

Znak vječnoga saveza

Kad Bog na gori završava upute za gradnju Šatora sastanka, opet dolazi Šabat: držite moje Šabate, jer je to znak između mene i vas kroz vaše naraštaje, da znate da sam ja Gospodin koji vas posvećuje (Izl 31,13). Neka ga sinovi Izraelovi drže kao „vječni savez”, jer je Gospodin u šest dana načinio nebo i zemlju, a sedmoga je dana počinuo i odahnuo (Izl 31,16-17). To odahnuće nije umor, nego radost nad dovršenim djelom. Kad Mojsije poslije okupi narod da gradnja počne, prvo što im kaže opet je Šabat, a tek onda poziva na darove (Izl 35,1-5). Ni posao za Božje prebivalište ne ide ispred sedmoga dana.

Ezekiel u sužanjstvu ponavlja da je Bog dao svoje Šabate kao znak, da znaju da je on Gospodin koji ih posvećuje (Ez 20,12), i zapovijeda da ih svete (Ez 20,20). Ne zove ih Izraelovim Šabatima, nego svojima. U Levitskom zakoniku Šabat stoji na čelu Božjih određenih vremena (Lev 23,3), o čemu govori studija Božji blagdani.

Dan za sve narode

Znak saveza nije ograda kojom su drugi isključeni. Već u četvrtoj zapovijedi počiva i stranac unutar tvojih vrata (Izl 20,10). Izaija ide dalje: blago čovjeku koji drži Šabat da ga ne oskvrne (Iz 56,2). Uškopljeniku i strancu, koji su se mogli osjećati izvan Božjega naroda, Bog daje mjesto: strance koji su prionuli uz Gospodina, koji ne oskvrnjuju Šabat i drže se saveza, vodi na svoju svetu goru, jer će se njegov dom zvati „dom molitve za sve narode” (Iz 56,3-7 SHP). Upravo je taj stih Isus naveo kad je u Hramu prevrnuo stolove mjenjača (Mk 11,15-17).

Važno je što Izaija Šabat veže uz savez, a ne uz porijeklo. Isus kaže najkraće: Šabat je nastao radi čovjeka, a ne čovjek radi Šabata (Mk 2,27). Ne kaže radi Izraela, nego radi čovjeka, a to se slaže s izvještajem o stvaranju: dan posvećen dok je na zemlji bio samo čovjek, dan je za čovjeka.

Milina, a ne teret

Ako Šabat nazoveš milinom, a sveti dan Gospodnji časnim, i poštuješ ga tako da ne ideš za svojim poslovima i ne govoriš isprazno, kaže Izaija, radovat ćeš se u Gospodinu, i on će te hraniti baštinom Jakova, tvoga oca (Iz 58,13-14). Riječ za milinu, oneg, znači slast, užitak. Bog ne traži da se Šabat podnosi, nego da se u njemu uživa.

Isti prorok kaže da Bog ne može podnijeti Šabat uz bezakonje (Iz 1,13), a ipak blagoslivlja onoga tko ga drži (Iz 56,2). Bog osuđuje licemjerje, a ne dan. Kad kroz Hošeu najavljuje kraj radosti njezinih Šabata (Hoš 2,11), to je kazna progonstva, a ne ukidanje. Na kraju Izaije prorok gleda novo nebo i novu zemlju, i od Šabata do Šabata svako će tijelo dolaziti pokloniti se Gospodinu (Iz 66,22-23).

Šabat počinje navečer, kad sunce zađe u petak, i traje do zalaska sunca u subotu. Razlog tome objašnjava pitanje Zašto biblijski dan počinje navečer?, a vrijeme zalaska za tvoj grad stranica Šabat po gradovima.

Što znači ne raditi

Šest dana radi i obavi sav svoj posao, a sedmoga ne radi nikakav posao (Izl 20,9-10). Riječ za posao, melaha, ista je kojom izvještaj o stvaranju opisuje Božje djelo od kojega je sedmoga dana prestao (Post 2,2).

Pismo ne nabraja svaku radnju, ali pokazuje jasna načela. Prvo, redovni posao i zarada: i u vrijeme oranja i u vrijeme žetve počivaj (Izl 34,21). Drugo, trgovina. Nehemija vidi kako se u Šabat gazi tijesak, a u Jeruzalem unose i prodaju vino, voće i riba, pa daje zatvoriti gradska vrata dok Šabat ne prođe (Neh 13,15-22). Amos opisuje trgovce koji jedva čekaju da Šabat prođe kako bi otvorili žitnice (Am 8,5), a Jeremija zabranjuje u Šabat nositi teret kroz jeruzalemska vrata i iznositi ga iz kuća (Jr 17,21-22). Nehemija pokazuje da je to teret posla i trgovine. Treće, Pismo izričito navodi da se hrana priprema dan prije (Izl 16,23) i zabranjuje paljenje vatre (Izl 35,3), što znači da Šabat nije dan za teške kućanske, zanatske ni poljoprivredne poslove.

Pismo daje načela, ne popis.

Isus pokazuje kako ta načela žive. Njegovi gladni učenici u Šabat trgaju klasje i taru ga rukama (Lk 6,1; Mt 12,1). Tora brani žetvu u Šabat (Izl 34,21), ali sama razlikuje trganje klasja rukom od žetve srpom (Pnz 23,25). Isus ih brani Davidom, koji je gladan jeo posvećene kruhove, i svećenicima koji u Šabat rade u Hramu, a nevini su (Mt 12,3-5). Tora sama zapovijeda službu u Hramu u Šabat (Br 28,9-10; Lev 24,8), pa Isus i ovdje pokazuje kako njegovo djelo stoji uz zapovijed, a ne protiv nje. Dodaje riječ proroka: milosrđe hoću, a ne žrtvu (Mt 12,7; Hoš 6,6), i kaže da je u Šabat dopušteno činiti dobro (Mt 12,12). Ženu koja je osamnaest godina bila zgrbljena oslobađa i pita zar je ne bi trebalo odriješiti u Šabat, kad svatko od njih odriješi vola ili magarca da ga napoji (Lk 13,15-16). U toj riječi odzvanja izlazak iz ropstva (Pnz 5,15): Šabat je dan kad se odrješuje. U Šabat ozdravlja i čovjeka s vodenom bolešću (Lk 14,1-6), bolesnika kod ribnjaka (Iv 5,1-9) i slijepca od rođenja (Iv 9,1-14).

Nijedno od tih djela nije posao radi zarade ni trgovina. Sve su to djela milosrđa, i Isus ih brani iz Tore, iz proroka i iz onoga što i sami čine (Lk 13,15; 14,5).

Isus i Šabat

Luka bilježi da je Isus u Nazaretu u Šabat, „kao i uvijek” (Lk 4,16 SHP), otišao u sinagogu i ustao da čita. Pročitao je Izaijino mjesto o Duhu koji ga šalje da sužnjima navijesti oslobođenje (Lk 4,17-19; Iz 61,1-2). Riječ za oslobođenje kod Izaije, deror, ista je kojom Tora proglašava slobodu u godini jubileja (Lev 25,10). Rječito je što se ta riječ čita baš u Šabat.

Kad mu prigovaraju zbog klasja, Isus se naziva gospodarom i Šabata (Mk 2,28). Gospodar kuće ne ruši kuću, nego u njoj određuje red. Te riječi govore o Isusovu pravu da kaže čemu Šabat služi, a ne najavljuju da će ga ukloniti. Isti Isus kaže da nije došao ukinuti Zakon ili Proroke, nego ispuniti (Mt 5,17-19), o čemu govori pitanje Je li Isus ukinuo Zakon?

Isus računa sa Šabatom i za vrijeme poslije svoga odlaska: kad nevolja dođe na Judeju, učenici neka mole da ne moraju bježati zimi ni u Šabat (Mt 24,20). A kad je on već u grobu, žene iz Galileje odgađaju pomazanje njegova tijela i počivaju „po zapovijedi” (Lk 23,55-56). Luka to bilježi bez ijedne riječi ispravka.

Kad govori o predaji pranja ruku, Isus kaže: ostavljate Božju zapovijed, a držite se ljudske predaje (Mk 7,8). Isus je tako i u Šabatu odbacivao ono što su ljudi dodali, a ne Božju zapovijed: čistio je dan od dodanih tereta, da se opet vidi zašto ga je Bog dao. Isusov život unutar Tore opisuje i studija Isus, Židov iz prvoga stoljeća.

Je li Isus prekršio Šabat?

Iz evanđelja se protiv svega ovoga najčešće navodi jedan stih. Nakon ozdravljenja kod ribnjaka Betesde Ivan bilježi da su Isusa još više htjeli ubiti, jer ne samo da je kršio Šabat, nego je Boga nazivao svojim Ocem i tako se pravio jednakim Bogu (Iv 5,18). Mnogi to čitaju kao presudu samoga evanđelja. Taj stih treba čitati pažljivo, jer o njemu ne ovisi samo jedan dan, nego pitanje tko je Isus.

Što se dogodilo? Čovjek koji je bolovao trideset i osam godina čuje Isusovu riječ: ustani, uzmi svoju postelju i hodaj (Iv 5,8). Ozdravi i ponese postelju, a prvo što zatim čuje jest prigovor da je u Šabat ne smije nositi (Iv 5,10). Jeremija zabranjuje u Šabat nositi teret kroz jeruzalemska vrata i iznositi ga iz kuća (Jr 17,21-22). Nehemija, koji govori o robi za prodaju (Neh 13,15-16), pokazuje da je to teret posla i trgovine. Čovjek koji nakon trideset i osam godina na Isusovu riječ nosi svoju postelju nije to.

Zatim Isusa progone što to čini u Šabat (Iv 5,16), a on odgovara: moj Otac radi sve do sada, i ja radim (Iv 5,17). Isus time ne kaže da Šabat više ne vrijedi, nego da je ozdravljenje Očevo djelo. Bog ni u Šabat ne prestaje držati život i činiti dobro, a dobro je u Šabat dopušteno (Mt 12,12). Tek nakon toga Ivan bilježi zašto su ga htjeli ubiti. Optužba da je kršio Šabat nije ocjena samoga evanđelja, nego Isusovih protivnika. Ivan i drugdje bilježi tuđe optužbe: imaš zloduha (Iv 7,20; 8,48), mi znamo da je ovaj čovjek grešnik (Iv 9,24). Nitko ih ne čita kao sud evanđelja.

Isto evanđelje pokazuje da optužba za Šabat nije bila ni jednoglasna. Kad Isus u Šabat otvori oči slijepcu, neki farizeji kažu da nije od Boga jer ne drži Šabat, a drugi pitaju kako grešnik može činiti takva znamenja (Iv 9,16). Isus sam, vraćajući se na ozdravljenje iz petoga poglavlja, odgovara Torom: oni obrezuju dječaka i u Šabat, jer Tora zapovijeda obrezanje osmoga dana (Lev 12,3), pa zašto se ljute što je u Šabat ozdravio cijeloga čovjeka? Ne sudite po izgledu, kaže, nego sudite pravedno (Iv 7,21-24). Ne kaže da je Šabat prestao, nego da njegovo djelo stoji uz zapovijed koju i oni izvršavaju u Šabat.

Zašto je to važno? Tora daje mjerilo za svakoga tko čini znamenja i traži da ga slijediš. Ako prorok najavi znak ili čudo i ono se zbude, a on te zove za drugim bogovima i odvraća s puta kojim ti je Gospodin zapovjedio hoditi, ne slušaj ga (Pnz 13,1-5). Izaija upućuje na Toru i svjedočanstvo (hebrejski le-tora ve-li-teuda, Iz 8,20): tko ne govori po toj riječi, za njega nema zore. Znamenja sama nisu dovoljna. U istom govoru iz petoga poglavlja Isus i sam stavlja Toru za mjerilo: Mojsije, u koga se uzdate, optužuje vas; kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni (Iv 5,45-47).

Iz toga slijedi jasan zaključak. Da je Isus prekršio Božju zapovijed o Šabatu i učio druge da je krše, po Pnz 13 ne bi mogao biti ni prorok, a kamoli Mesija. Ili je optužba iz Iv 5,18 istinita, i tada Isus ne prolazi Božje mjerilo, ili nije, i tada Ivan samo bilježi što su mislili oni koji su ga htjeli ubiti. Evanđelja svjedoče za ovo drugo.

Ivan bilježi i Isusovo pitanje: tko me od vas može optužiti za grijeh (Iv 8,46)? Odgovaraju mu uvredom, ali grijeh ne navode. I nijedno evanđelje ne bilježi da je na suđenju optužen za kršenje Šabata (Mk 14,55-56; usp. Mt 26,59-66; Lk 23,2; Iv 19,7).

Isus je, dakle, prekršio ljudska pravila o Šabatu, ne Božju zapovijed. Pravilo da ozdravljeni ne smije ponijeti svoju postelju, ili da bolesni neka dolaze radnim danom, a ne u Šabat (Lk 13,14), ne piše ni u Tori ni u Prorocima. Na pločama piše: sjećaj se dana Šabata da ga svetiš. To je Isus činio cijeli svoj život.

Ozbiljnost zapovijedi i ritam sedam

Koliko je ta zapovijed ozbiljna, pokazuje to što je u Izraelu, dok je Tora bila zakon zemlje i sud sudio po njoj, za njezino kršenje bila određena smrtna kazna (Izl 31,14-15; Br 15,32-36); danas nema ni Hrama ni suda koji bi o tome sudio, i ta se kazna ne primjenjuje.

Tora isti ritam prenosi na godine: sedme godine zemlja ima svoj Šabat (Lev 25,2-4), a nakon sedam puta sedam godina dolazi jubilej, kad se proglašava sloboda u zemlji (Lev 25,8-10). Tjedan, blagdani i godine stoje u ritmu od sedam, a na početku svega stoji sedmi dan stvaranja.

Kako je došla nedjelja

Žene koje su slijedile Isusa došle su na grob tek kad je Šabat prošao (Mk 16,1-2). Luka evanđelje završava riječima da su se učenici nakon uzašašća vratili u Jeruzalem i stalno bili u Hramu, blagoslivljajući Boga (Lk 24,52-53). Sve to upućuje na to da je prva zajednica u Jeruzalemu živjela kako je živio njezin Učitelj i držala Šabat. U Isusovim riječima nema nijedne koja bi taj dan premjestila. Odmor u nedjelju uveden je poslije, kao predaja crkve, a ne kao Isusova riječ ni zapovijed Tanaha.

Isus je uskrsnuo prvoga dana u tjednu (Mt 28,1; Lk 24,1; Iv 20,1). U Božjem kalendaru to je dan snopa prvina, dan poslije Šabata, kad se prvi snop nove žetve podizao pred Gospodinom (Lev 23,10-11). Uskrsnuće ispunjava blagdan koji je Bog već odredio, a ne stvara novi dan odmora. Više o tome u studiji Božji blagdani i u pitanju Subota ili nedjelja.

Što će ti reći

„Isus je ukinuo Šabat.” Isus kaže da nije došao ukinuti Zakon (Mt 5,17-19) i naziva se gospodarom Šabata, a ne njegovim rušiteljem (Mk 2,28). Žene koje su ga slijedile počivale su po zapovijedi i nakon njegove smrti (Lk 23,56).

„Nedjelja se slavi zbog uskrsnuća.” Isus je uskrsnuo na dan snopa prvina, koji je Tora odredila davno prije (Lev 23,10-11). Nigdje u Pismu nije zapovjeđeno da se uskrsnuće slavi umjesto Šabata.

„Šabat je samo za Židove.” Bog ga je posvetio prije nego što je postojao ijedan Židov (Post 2,2-3). Četvrta zapovijed uključuje stranca (Izl 20,10), Izaija strancima koji ga drže obećava mjesto u Božjem domu (Iz 56,6-7), a Isus kaže da je nastao radi čovjeka (Mk 2,27).

„Odmor u Kristu je dovoljan.” Isus doista zove umorne k sebi i obećava im počinak (Mt 11,28-29), riječima Jeremijina poziva na stare, dobre putove (Jr 6,16), a narod koji ih je odbio, kaže Jeremija malo dalje, odbacio je Božju Toru (Jr 6,19). Ali isti Isus u Šabat ide u sinagogu (Lk 4,16), a Matej odmah nakon toga poziva bilježi Šabat u kojem Isus s učenicima prolazi kroz žito (Mt 12,1). Odmor koji on daje ne zamjenjuje dan koji je Bog posvetio (Post 2,3).

Neki će navesti mjesta iz poslanica. Mjerilo su Tanah i Isusove riječi: svaki se nauk provjerava Torom i svjedočanstvom, na koje upućuje Izaija (hebrejski le-tora ve-li-teuda, Iz 8,20), a ništa napisano kasnije ne ukida ono što je Bog rekao (Pnz 4,2; Mt 5,18).

Moj zaključak

Šabat je sedmi dan, od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu. Bog ga je posvetio na kraju stvaranja, pokazivao ga u pustinji, upisao u Deset zapovijedi, nazvao znakom i vječnim savezom, otvorio strancima i obećao budućnosti. Isus ga je držao, čistio od ljudskih dodataka i nije ga prekršio. Za mene je zapovijed o Šabatu i danas Božja zapovijed, za svakoga tko se drži Boga Izraelova.

Znam da mnogi čitaju drukčije i da im nedjelja ili bilo koji drugi dan nosi isti smisao. Ja u Pismu ne nalazim mjesto gdje je Bog premjestio ili ukinuo dan koji je sam posvetio, pa ga ne mogu premjestiti ni ja.

Šabat za mene nije teret ni mjerilo za druge, nego dar. Svaki tjedan, kad sunce zađe u petak, Stvoritelj i Izbavitelj kaže čovjeku da stane, jer svijet ne drži on, nego Bog.

← Natrag na naslovnicuNa vrh članka ↑