Putevima Tore: Berešit

Post 1,1–6,8. Od prvoga dana do Noe: Bog koji stvara, pita i ne odustaje od čovjeka

Tora počinje riječju berešit, što znači „u početku”. Cijeli prvi stih na hebrejskom ima samo sedam riječi: u početku Bog stvori nebo i zemlju (Post 1,1). Ali paraša se ne zaustavlja na stvaranju, nego vodi kroz vrt, prvi grijeh i prvo ubojstvo, sve do čovjeka koji je našao milost u Božjim očima. Usput Bog čovjeku postavlja pitanja na koja već zna odgovor. Kod tih pitanja zastat ćemo najduže.

Okvir izvještaja

Brojevi poglavlja i stihova nisu dio izvornika. Poglavlja je uveo Stephen Langton početkom 13. stoljeća, a brojevi stihova ustalili su se u 15. i 16. stoljeću. Zato drugo poglavlje počinje usred cjeline. Izvještaj o stvaranju ne završava šestim danom (1,31), nego sedmim (2,1-3), a riječi kojima je otvoren vraćaju se na njegovu kraju: nebo i zemlja, i glagol stvoriti. Sedmi dan nije dodatak, nego završetak okvira. U starim hebrejskim rukopisima Tore od 2,4 do 3,15 izvještaj ide bez prekida: vrt i pad su jedna priča. Kazna ženi, kazna čovjeku i izgon dobivaju svaki svoj kratki odlomak.

Već prvi stih krije nešto što prijevod ne pokazuje. Riječ za Boga, Elohim, ima množinski oblik, a glagol bara, „stvori”, stoji u jednini. Izvještaj ne govori o bogovima, nego o jednom Bogu. Od 2,4 uz to stoji i Božje ime, koje većina naših Biblija prevodi kao Gospodin, a stara predaja povezuje s glagolom biti (Izl 3,14): Bog koji je bio, koji jest i koji će biti.

Dan jedan

Zemlja je pusta i prazna, tama je nad bezdanom, a Duh Božji lebdi nad vodama (1,2). Onda Bog kaže: neka bude svjetlost (1,3). Na kraju toga dana hebrejski ne kaže „prvi dan”, nego „dan jedan”, jom ehad (1,5).

Dani teku istim ritmom: Bog reče, i bi tako, Bog vidje da je dobro, i bi večer i bi jutro. Ali drugi dan odstupa. Toga dana Bog dijeli vode ispod svoda od voda iznad njega (1,6-8), i to je jedini dan za koji ne stoji da je Bog vidio da je dobro. Rabinska tradicija na tome zastaje i nudi više odgovora. Ja to pitanje ostavljam otvorenim: radije ću tu razliku samo primijetiti nego izvještaju pripisati odgovor koji on sam ne daje.

Sunce i mjesec dolaze tek četvrti dan (1,14-19), a svjetlost postoji od prvoga. Narodi oko Izraela štovali su ih kao bogove, a Tora upozorava Izrael da im se ne klanja (Pnz 4,19). Ovdje ih izvještaj ni ne imenuje, nego ih zove veće i manje svjetlo (1,16). To su svjetiljke koje je Bog postavio na nebo i dao im posao: da dijele dan od noći i da budu znakovi za određena vremena, za dane i godine (1,14). Riječ za određena vremena, moadim, Tora kasnije koristi za Božje blagdane (Lev 23,2), a neki od njih izričito podsjećaju na velika Božja djela (Lev 23,43).

Na Božju sliku

Šesti dan Bog kaže: načinimo čovjeka na našu sliku, nama slična (1,26). Bog ovdje o sebi govori u množini, a već sljedeći stih nastavlja u jednini: Bog stvori čovjeka na svoju sliku, muško i žensko stvori ih (1,27). Kao i u prvom stihu: jedan Bog.

Sliku Božju ja ne čitam kao tjelesnu sličnost, nego kao sličnost duha i karaktera: čovjek može misliti, birati, ljubiti i odgovarati Bogu. Kad čovjek dođe, sve je već spremno, i ja u tome vidim dobrog roditelja koji djeci pripremi dom pa im ga preda. Bog blagoslivlja ljude i daje im prvu zapovijed: plodite se, množite se, napunite zemlju i vladajte njome (1,28). Za hranu im daje bilje sa sjemenom i plodove drveća (1,29); pitanje hrane vratit će se kod Noe.

Sedmi dan

Sedmoga dana Bog prestade od svega djela koje je učinio (2,2). Hebrejski glagol je šavat, „prestati”, i od istoga korijena dolazi Šabat. Izvještaj ne kaže da je Bog bio umoran; prorok će reći da se on ne umara (Iz 40,28). Djelo je bilo dovršeno. Zatim Bog čini nešto što nijednom drugom danu nije učinio: blagoslovi sedmi dan i posveti ga (2,3).

Taj dan, dakle, nije nastao s Deset zapovijedi. U njima je zapisan, a zapovijed o sedmom danu obrazložena je upravo ovim izvještajem: u šest dana Gospodin je načinio nebo i zemlju, a sedmoga je počinuo, zato je blagoslovio dan Šabata (Izl 20,11), a Ponovljeni zakon istu zapovijed obrazlaže izlaskom iz Egipta (Pnz 5,15). Kasnije ga Bog zove trajnim znakom između sebe i sinova Izraelovih (Izl 31,17).

Prah i dah

Od 2,4 izvještaj se vraća čovjeku i gleda ga izbliza. Gospodin Bog oblikuje čovjeka od praha zemlje, udahne mu u nosnice dah života, i čovjek postane živa duša (2,7), na hebrejskom nefeš haja, živo biće. I riječ za čovjeka dolazi iz tla: adam, „čovjek”, zvuči kao adama, „zemlja”.

Bog sadi vrt u Edenu i stavlja u njega čovjeka da ga obrađuje i čuva (2,15). Usred vrta rastu stablo života i stablo spoznaje dobra i zla (2,9). Čovjek smije jesti sa svakoga stabla osim s toga jednoga, jer onoga dana kad s njega okusi, umrijet će (2,16-17). Ja tu zabranu čitam kao ispit: hoće li čovjek ostati na Božjoj strani i vjerovati njegovoj riječi. Jesti s tog stabla znači odsjeći se od izvora života, kao kad netko siječe granu na kojoj sjedi.

Onda Bog prvi put kaže da nešto nije dobro: nije dobro da čovjek bude sam (2,18). Čovjek daje imena životinjama, ali među njima ne nalazi pomoć koja bi mu odgovarala (2,19-20). Bog ga uspava, uzme jedno od njegovih rebara i od njega oblikuje ženu (2,21-22). Čovjek kaže da će se ona zvati iša, jer je uzeta od iša (2,23). Iš znači muž, iša žena, i na hebrejskom se čuje da je jedna riječ iz druge, kao da bismo rekli čovjek i čovječica.

Goli i lukava

Drugo poglavlje završava time da su oboje bili goli i nisu se stidjeli (2,25). Treće počinje time da je zmija bila lukavija od svih životinja (3,1). Na hebrejskom su goli arumim, a lukava je arum: nevinost i lukavstvo zvuče gotovo isto.

Ja čitam da zmija ne govori sama od sebe, nego da kroz nju govori Božji protivnik. Najprije pita je li Bog doista rekao da ne smiju jesti ni s jednoga stabla u vrtu (3,1). Bog im je dao cijeli vrt, a zmija jednu zabranu preuveličava dok Bog ne izgleda kao onaj koji uskraćuje dobro. Zatim otvoreno poriče Božju riječ: nećete umrijeti (3,4). Na kraju nudi mamac: bit ćete kao Bog, znajući dobro i zlo (3,5). Stvorenje koje hoće biti Stvoritelj. Ista se želja kasnije čuje kod Izaije, u ustima onoga koji se hoće izjednačiti sa Svevišnjim (Iz 14,13-14). Riječ je o pjesmi protiv babilonskog kralja, u kojoj mnogi čitaju i nekoga većeg od zemaljskog kralja.

Žena vidi da je plod dobar za jelo, ugodan očima i poželjan jer daje mudrost (3,6). Tako i danas izgleda ono što nas mami. Jede i daje mužu, koji je bio s njom (3,6). Nije bio daleko i mogao je odbiti.

Otvore im se oči, i vide da su goli (3,7). Obećana mudrost svela se na sram i smokvino lišće. Zato ja spoznaju dobra i zla čitam kao gubitak, a ne dobitak. Ne mislim na mudrost razlučivanja dobra i zla koju Bog daje i za koju je Salomon molio (1 Kr 3,9), nego na to da čovjek sam sebi određuje što je dobro, a što zlo. Dok je čovjek zlo izbjegavao jer je vjerovao Božjoj riječi, nije mu trebalo vlastito odmjeravanje dobra i zla. Kad je posegnuo za njim, ostao mu je razum koji je lako zavesti.

Gdje si?

Čuju Gospodina Boga u vrtu i skrivaju se među drvećem (3,8). Bog zove: gdje si? (3,9). Ja to pitanje čitam kao poziv da se čovjek sam javi i sam kaže što je učinio. Stari židovski komentar kaže slično: Bog ne pita zato što ne zna, nego da započne razgovor s čovjekom, a ne da ga odmah kazni i preplaši. Umjesto priznanja dolazi izgovor: čovjek krivi ženu koju mu je Bog dao (3,12), a time posredno i Boga; žena krivi zmiju koja ju je prevarila (3,13). Taj obrazac poznajemo do danas: kriv je uvijek netko drugi, a na kraju Bog.

Zatim Bog govori zmiji, a ja čitam da kroz nju govori onome tko se njome poslužio. Postavlja neprijateljstvo između zmije i žene, između njezina potomstva i ženina potomstva: on će ti glavu zgaziti, a ti ćeš ga u petu raniti (3,15). Hebrejski za oba udarca ima isti glagol, a razlika je u tome gdje udarac pada: rana u glavu je smrtna, rana u petu nije. To je obećanje izgovoreno prije nego što su čovjek i žena čuli svoje kazne. Ja ovaj stih čitam kao prvo obećanje o Mesiji: potomak žene slomit će protivnika i pritom sam biti ranjen. I židovska i kršćanska predaja čitaju ga na više načina.

Tek tada dolaze kazne: ženi bol u porodu, čovjeku trnje, kruh u znoju lica i povratak u prah (3,16-19). Odmah zatim čovjek ženi daje ime Hava (u našim Biblijama Eva), što znači „živa”, jer je ona majka svih živih (3,20). Upravo je čuo da će se vratiti u prah, a ime koje daje govori o životu.

Onda Bog sam načini kožne haljine i odjene ih (3,21). Smokvino lišće bio je njihov pokušaj; haljine su Božji dar. Izvještaj ne kaže odakle koža, ali kože nema bez smrti životinje. Ja to čitam kao prvu sliku žrtve: grijeh nešto košta, i netko drugi plaća da bi se pokrila sramota koju čovjek sam ne može pokriti.

Na kraju Bog izvodi čovjeka iz vrta, da ne bi posegnuo za stablom života i živio dovijeka (3,22-23), a kerubini čuvaju put do toga stabla (3,24). Izgon je kazna, ali ja ga čitam i kao milost: živjeti dovijeka u pobuni protiv Boga ne bi bio dar.

Gdje je brat tvoj?

Eva rađa sina i kaže: stekoh čovjeka s Gospodinom (4,1). Ime Kajin zvuči kao hebrejski glagol koji znači steći. Kajin obrađuje zemlju, a njegov brat Abel je pastir (4,2), i obojica prinose dar. Gospodin pogleda na Abela i njegov dar, a na Kajina i njegov dar ne pogleda (4,4-5).

Zašto, izvještaj ne kaže, ali ostavlja trag: za Abela stoji da je prinio od prvenaca svoga stada i od njihova loja, dakle ono najbolje, a za Kajina samo od plodova zemlje (4,3-4). Ono što slijedi moje je čitanje, ne izričita riječ izvještaja. U tome ja vidim i više od kakvoće dara: Abel je prinio dar koji govori o obećanju iz vrta, život za život i pokrivanje sramote, kao kožne haljine. Kajin je prinio plod svoga rada, a njegov dar ne govori o tom obećanju. Kako čitam ostatak Pisma, žrtva podsjeća na obećanoga Otkupitelja.

Kajin se razljuti i lice mu se smrkne (4,5). Bog mu ne okreće leđa, nego dolazi k njemu prije zločina: ako činiš dobro, nećeš li biti prihvaćen? A ako ne činiš, grijeh vreba na vratima i žudi za tobom, a ti njime vladaj (4,7). Hebrejski glagol doslovno glasi „vladat ćeš njime”, i to se može čitati kao obećanje ili kao zapovijed. Ja ga čitam kao zapovijed: grijehom se može vladati, i mora se.

Kajin ne vlada. Kad su s bratom u polju, ubije ga (4,8). Bog opet pita: gdje je tvoj brat Abel? (4,9). Isto pitanje kao u vrtu, ista prilika da se čovjek javi. Kajin laže: ne znam; zar sam ja čuvar svoga brata? (4,9). Bog ga osuđuje da bude lutalica (4,12), ali ga ne ubija. Stavlja na njega znak zaštite i kaže da će Kajin, ako ga netko ubije, biti osvećen sedmerostruko (4,15). Sud i milost u istom potezu: Bog se bori i za ubojicu.

Dvije loze

Izvještaj sada prati dvije loze. U Kajinovoj, sedmi od Adama je Lamek, koji se hvali da je ubio čovjeka i kaže: ako je Kajin osvećen sedmerostruko, Lamek će biti sedamdeset i sedam puta (4,23-24). Božja zaštita u njegovim ustima postaje mjera osvete.

Adam i Eva dobivaju sina Šeta (4,25), a kad se Šetu rodi Enoš, počinje se zazivati ime Gospodnje (4,26). Peto poglavlje nabraja deset naraštaja od Adama do Noe, i gotovo svaki zapis završava riječima: i umrije. Henokov ne završava tako: on, sedmi od Adama u Šetovoj lozi, hodio je s Bogom, i nestade ga, jer ga Bog uze (5,24). Sedmi u jednoj lozi pjeva o osveti, sedmi u drugoj hodi s Bogom.

Gospodin vidi da je zloća ljudi velika i da je svaka misao njihova srca uvijek samo zla (6,5). Zažali što je načinio čovjeka i ražalosti se u srcu (6,6). Tu riječ ja ne čitam kao ljudsko kajanje zbog pogreške, nego kao Božju bol nad onim što je čovjek od sebe učinio. A onda posljednji stih paraše, o desetom od Adama: Noa nađe milost u očima Gospodnjim (6,8).

Moj zaključak

Šest dana stvaranja čitam kao šest doslovnih dana. Svaki ima večer i jutro i svaki je izbrojen, a na tom istom tjednu Bog gradi zapovijed o sedmom danu (Izl 20,9-11). Znam da neki ove dane čitaju drukčije, kao duga razdoblja ili kao sliku. Moj je stav jasan: to su bili doslovni dani. Ova paraša nije mjesto za raspravu o znanosti. Ovdje me zanima što izvještaj govori o Bogu i čovjeku, a to je, kako ja čitam: Bog stvara dobro, čovjek bira drukčije, a Bog ne prestaje dolaziti k njemu.

Zašto mi je ovo važno

Za mene je u ovoj paraši najvažnije ono što Bog čini nakon pada. Mogao je šutjeti. Umjesto toga pita: gdje si, tko ti je rekao da si gol, što si to učinila, gdje je brat tvoj. Sudi, ali i odijeva. Kažnjava, ali i stavlja znak zaštite. To mi govori da grijeh ne zatvara Božja usta. Bog i dalje traži čovjeka i čeka da se javi.

Važne su mi i riječi koje Bog kaže Kajinu prije nego što je pao (4,7). Spoznaja dobra i zla, kako ja čitam, nije učinila čovjeka mudrijim, nego ranjivijim. Zato ne želim graditi na vlastitom osjećaju za dobro i zlo, nego na onome što Bog kaže. A Bog Kajinu ne kaže da je grijeh jači od njega. Kaže mu da njime vlada.

Poziv tebi

Otvori Postanak i pročitaj sam od 1,1 do 6,8. Provjeri ono što sam napisao: što izvještaj doista kaže, a gdje sam ja dodao svoje čitanje. Usput zastani kod nekoliko pitanja. Zašto drugi dan nema riječi da je dobro? Zašto Bog pita gdje si, kad zna? Zašto Adam ženi daje ime „živa” baš nakon presude smrti? Što znači vladati grijehom koji vreba na vratima? I što znači hodati s Bogom, kao Henok? Sljedeći tjedan nastavljamo s Noom.

Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/putevima-tore/beresit