Putevima Tore: Noa

Post 6,9–11,32. Od korablje do Babela: čovjek koji sluša i Bog koji se sjeća

Paraša počinje riječima: ovo je povijest Noina (6,9). Berešit je završio time da je Noa našao milost u očima Gospodnjim (6,8), a sada vidimo kamo ga je ta milost odvela. Izvještaj ide od jedne obitelji zatvorene u korablji do svih naroda zemlje, a onda se opet sužava na jednoga čovjeka, Abrama. Usput se događa nešto što se lako previdi: čovjek oko kojega se sve vrti u cijelom izvještaju o Potopu ne izgovori nijednu riječ.

Pravedan u svom naraštaju

Noa je bio pravedan čovjek, neporočan u svom naraštaju, i hodio je s Bogom (6,9), kao nekoć Henok (5,24). Riječ za neporočan, tamim, znači cijel, cjelovit. Imao je tri sina: Šema, Hama i Jafeta (6,10). A zemlja oko njega bila je pokvarena pred Bogom i puna nasilja, jer je svako tijelo pokvarilo svoj put (6,11-12).

Korablja i prvi savez

Bog kaže Noi da napravi korablju od goferova drva (ni danas se pouzdano ne zna koje je to drvo) i da je premaže smolom iznutra i izvana (6,14). Duga je tristo lakata, široka pedeset, visoka trideset (6,15). S uobičajenim laktom od oko 45 do 50 centimetara to je golem brod, dug oko 135 do 150 metara, a omjer dužine i širine, šest prema jedan, sličan je omjeru velikih brodova. Hebrejska riječ za korablju, teva, u Tori se javlja još samo za košaricu u kojoj je spašen mali Mojsije (Izl 2,3.5): oba puta kutija koja kroz vodu nosi spasenje.

Tu se u Pismu prvi put pojavljuje i riječ savez, berit. Bog kaže Noi: s tobom ću sklopiti svoj savez (6,18). Obećanje je dano prije Potopa, a ispunit će se poslije njega (9,9-17).

Izvještaj zatim kaže samo: Noa učini sve kako mu je Bog zapovjedio (6,22; 7,5). Noa ne govori. Sluša i radi. Njegove prve zabilježene riječi dolaze tek nakon Potopa (9,25).

Vode se vraćaju

Prije kiše Gospodin kaže Noi da uđe u korablju sa cijelim svojim domom, jer je vidio da je on pravedan u tom naraštaju (7,1). Od svih čistih životinja neka uzme sedam sedam, kako hebrejski doslovno kaže, a od nečistih po par (7,2). Još sedam dana, a onda će kiša padati četrdeset dana i četrdeset noći (7,4).

Izvještaj bilježi i datum: Noi je šest stotina godina, a dan je sedamnaesti drugoga mjeseca (7,6.11). Toga dana provale svi izvori velikoga bezdana i otvore se ustave nebeske (7,11). Riječ za bezdan, tehom, ista je kao u 1,2, kad je tama bila nad bezdanom. U stvaranju je Bog razdvojio vode ispod svoda od voda iznad njega (1,6-7), a sada se te vode opet sastaju. Ja to čitam kao stvaranje unatrag: zemlja se vraća u stanje prije nego što ju je Bog uredio.

Noa ulazi, a onda stoji kratka rečenica: i Gospodin zatvori za njim (7,16). Vrata ne zatvara Noa, nego Bog. Vode rastu dok ne prekriju sva visoka brda pod cijelim nebom, petnaest lakata iznad njih (7,19-20). Umre sve što je na kopnu disalo; ostane samo Noa i ono što je s njim bilo u korablji (7,21-23). Vode nadvladavaju zemlju sto pedeset dana (7,24).

Bog se sjeti Noe

Onda dolazi okret: Bog se sjeti Noe i svih životinja koje su bile s njim (8,1). Kad se u Pismu Bog nekoga sjeti, to ne znači da ga je bio zaboravio, nego da djeluje. Ovdje djeluje prema onome što je Noi obećao (6,18). Bog pušta vjetar nad zemljom i vode počnu opadati (8,1). Vjetar je na hebrejskom ruah, ista riječ koja u 1,2 stoji za Duha Božjeg nad vodama. Korablja se zaustavi na gorama Ararata (8,4): izvještaj ne imenuje jedan vrh, nego gorje jednoga kraja. Pojave se vrhunci brda (8,5), a poslije i suho tlo (8,13). Kako ja čitam, stvaranje kreće iznova.

Noa pušta gavrana, koji izlijeće i vraća se dok se vode ne osuše (8,7). Onda pušta golubicu. Prvi put ne nađe gdje bi stala i vrati se (8,9). Nakon sedam dana vrati se sa svježim maslinovim listom u kljunu (8,10-11). Nakon još sedam dana više se ne vrati (8,12).

Noa vidi da se tlo osušilo (8,13), a kasnije je zemlja posve suha (8,14). Ipak ne izlazi. Izlazi tek kad mu Bog kaže: izađi iz korablje (8,15-16).

Miris smirenja

Prvo što Noa učini na suhom jest žrtvenik Gospodinu. Prinosi paljenice od svih čistih životinja i ptica (8,20). Zato ih je, kako ja čitam, i bilo više od jednoga para. Gospodin omirisa ugodni miris (8,21). Hebrejski kaže reah hanihoah, miris smirenja, a ta riječ zvuči kao Noino ime. Ja tu paljenicu čitam kao zahvalu i molitvu, i kao još jednu sliku žrtve koja govori o obećanju iz vrta (3,15; 3,21): život se čuva po cijeni života.

Gospodin tada kaže u svom srcu da više neće prokleti zemlju zbog čovjeka, jer je sklonost čovječjega srca zla od mladosti (8,21). Bog to zna, i ipak obećava: dok bude zemlje, sjetva i žetva, studen i vrućina, ljeto i zima, dan i noć neće prestati (8,22).

Krv je život

Bog blagoslivlja Nou i njegove sinove istim riječima kao Adama: plodite se, množite se i napunite zemlju (9,1; 1,28). Strah od čovjeka sada leži na svim životinjama (9,2), a Bog kaže: sve što se miče i živi bit će vam za hranu; kao zeleno bilje, dajem vam sve (9,3).

Mnogi taj stih čitaju kao dopuštenje da se jede svaka životinja. Ja ga čitam drukčije. Oslonac mi je sam izvještaj: Bog Noi već govori o čistim i nečistim životinjama (7,2), a Noa Bogu prinosi samo čiste (8,20). Zato i 9,3 čitam u svjetlu te razlike: dopuštenje da se jede meso za mene ne briše razliku na koju je Bog već uputio. Tora je kasnije razrađuje u Levitskom zakoniku (Lev 11), a ja te zakone o hrani čitam kao zakone koji vrijede i danas.

Jedno izvještaj kaže izričito: mesa u kojem je još njegov život, njegova krv, ne jedite (9,4). Krv je život. Zato Bog traži račun za ljudsku krv: tko prolije krv čovjekovu, po čovjeku će se proliti i njegova, jer je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku (9,5-6). Slika Božja (1,27) razlog je zašto je ljudski život svet, a ljudima je sada dana zadaća da ga štite i da sude ubojstvo. Zato ja ni Mesijinu prolivenu krv ne čitam kao znak bez težine, nego kao cijenu života.

Duga u oblacima

Tek nakon tih zapovijedi Bog sklapa savez koji je obećao prije Potopa. Sklapa ga s Noom, s njegovim potomstvom i sa svakim živim bićem: nikad više potop neće uništiti zemlju (9,9-11). Izvještaj ga opisuje kao Božje obećanje bez ikakva uvjeta, a znak mu je duga u oblacima (9,12-13). A onda neobična rečenica: kad se duga pojavi u oblacima, ja ću je vidjeti i sjetiti se vječnoga saveza (9,16). Znak nije samo za ljude. Bog sam svoju vjernost veže uz njega. Kad vidimo dugu, mi se sjećamo obećanja, a Bog kaže da je i on gleda.

Ipak zapažam redoslijed. Prije nego što je taj savez sklopio, Bog je dao zapovijedi: plodite se, ne jedite krv, ne prolijevajte krv (9,1-7). Obećanje je Božje i ne ovisi o čovjeku, ali za mene savez ne visi u zraku: Bog koji obećava prije toga je čovjeku rekao kako da živi.

Pravedan, a ne savršen

Od trojice Noinih sinova napučila se sva zemlja (9,19), a izvještaj odmah pokazuje i Noinu slabost. Noa, čovjek zemlje, zasadi vinograd, opije se i otkrije u svom šatoru (9,20-21). Ham, otac Kanaanov, vidi golotinju svoga oca i javi to dvojici braće vani (9,22). Šem i Jafet uzmu ogrtač i, hodajući natraške, pokriju oca, da ne vide njegovu golotinju (9,23). Izrazi otkriti golotinju i vidjeti golotinju u Levitskom zakoniku opisuju spolni grijeh (Lev 18; Lev 20,17), pa ja čitam da je Ham učinio više od pogleda, iako izvještaj to izravno ne kaže.

Kad se otrijezni, Noa izgovara svoje prve zabilježene riječi. Proklinje Kanaana, Hamova sina, a ne Hama (9,25). Blagoslivlja Gospodina, Boga Šemova (9,26), a za Jafeta kaže: neka Bog proširi Jafeta (9,27); glagol proširiti, jaft, čuje se u samom imenu. To prokletstvo ne govori ni o kojem današnjem narodu. Kroz povijest se zloupotrebljavalo da se opravda ropstvo, a izvještaj za to ne daje nikakav oslonac. Noa živi još tristo pedeset godina nakon Potopa, ukupno devetsto pedeset (9,28-29).

Sedamdeset naroda

Deseto poglavlje nabraja potomke Jafeta, Hama i Šema, narode koji su se raširili po zemlji. Stara židovska predaja u tom popisu broji sedamdeset naroda. Sedamdeset je i duša Jakovljeve obitelji koja silazi u Egipat (Post 46,27; Izl 1,5), a Mojsije u svojoj pjesmi kaže da je Svevišnji granice narodima odredio prema broju sinova Izraelovih (Pnz 32,8). Ja u tome ne vidim slučajnost: Bog je narode i svoj narod povezao od početka. Usred popisa stoji Nimrod, silni lovac, čije kraljevstvo počinje u Babelu (10,8-10).

Kula do neba

Cijela zemlja ima jedan jezik (11,1). Ljudi se nastane u zemlji Šinar i grade opekom umjesto kamenom (11,2-3). Onda kažu: sagradimo sebi grad i kulu kojoj vrh seže do neba, i steknimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji (11,4). Riječ za ime je šem, kao ime Noina sina. Ja tu vidim dvostruku pobunu: hoće slaviti svoje ime, a ne Božje, i neće se raspršiti, iako je Bog rekao da napune zemlju (9,1). Za mene, ljudi poslije Potopa počinju živjeti kao ljudi prije njega.

Gospodin siđe da vidi grad i kulu (11,5). Ovdje čujem ironiju: kula koja je trebala doseći nebo toliko je malena da Bog mora sići da je vidi. Onda kaže: siđimo i pomiješajmo im jezik (11,7). Bog i ovdje o sebi govori u množini, kao kod stvaranja čovjeka (1,26), a izvještaj nastavlja u jednini: Gospodin ih rasprši po svoj zemlji (11,8). Zato se grad zove Babel, jer je ondje Gospodin pomiješao, balal, jezik cijele zemlje (11,9); ime grada i glagol čuju se gotovo isto. Ono što nisu htjeli učiniti poslušno, dogodilo se kao sud.

Od Šema do Abrama

Na kraju se izvještaj sužava. Šemovo rodoslovlje vodi do Abrama: od Šema do Abrama, računajući obojicu, deset je naraštaja (11,10-26), kao što ih je bilo deset od Adama do Noe. Životni vijek kroz rodoslovlje vidljivo se skraćuje. Šem doživi šest stotina godina, Peleg dvjesto trideset i devet, Terah dvjesto pet.

Terahovi sinovi su Abram, Nahor i Haran, a Haranov sin je Lot (11,27). Abramova žena Saraja je nerotkinja, nije imala djeteta (11,30). Izvana gledano, obitelj bez budućnosti, a upravo s njom Bog počinje. Terah s obitelji kreće iz Ura Kaldejskoga prema zemlji Kanaan, ali se zaustave u Haranu, i ondje Terah umire (11,31-32). Paraša završava na putu, ne na cilju.

U dane Noine

Isus se na ovaj izvještaj poziva kad govori o dolasku Sina Čovječjega: kako je bilo u dane Noine, tako će biti i tada. Ljudi su jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kad je Noa ušao u korablju, i ništa nisu slutili dok nije došao Potop i sve ih odnio (Mt 24,37-39; Lk 17,26-27). Isus ne kaže da je grijeh jesti, piti i ženiti se. Ja to čitam ovako: živjeli su kao da Boga nema. Za mene je to poziv da budem budan i danas.

Moj zaključak

Potop čitam kao stvaran događaj koji je prekrio cijelu zemlju, kako izvještaj kaže: vode su pokrile sva visoka brda pod cijelim nebom i umrlo je sve što je na kopnu disalo (7,19-23). Znam da ga neki čitaju kao poplavu jednoga kraja. Moj je stav jasan: Potop je bio po cijeloj zemlji. Ova paraša nije mjesto za raspravu o znanosti. Ovdje me zanima što izvještaj govori o Bogu i čovjeku, a to je, kako ja čitam: Bog čisti zemlju i počinje iznova s jednom obitelji, ali čovjekovo srce ostaje isto (8,21). Zato Potop nije konačno rješenje. A Bog ipak obećava da neće odustati.

Zašto mi je ovo važno

Za mene je u ovoj paraši najvažnije kako Noa sluša. Ušao je u korablju na Božju riječ i izašao na Božju riječ, iako je mogao sam procijeniti da je zemlja suha. Za mene su poslušnost i vjera, na hebrejskom emuna, jedno: osloniti se cijelim životom na Božju riječ i onda kad bih sam procijenio drukčije. Noa je slušao, a Bog je sačuvao njega i njegovu obitelj (7,16; 8,1).

Važno mi je i to što Noa nije bio savršen, a izvještaj to ne skriva. Pravednost za mene nije bezgrešnost, nego hod s Bogom (6,9): ne savršenstvo, nego put na kojem čovjek padne, ustane i nastavi. To mi daje nadu.

Poziv tebi

Otvori Postanak i pročitaj sam od 6,9 do 11,32. Provjeri ono što sam napisao: što izvještaj doista kaže, a gdje sam ja dodao svoje čitanje. Usput zastani kod nekoliko pitanja. Zašto Noa u cijelom izvještaju o Potopu ne kaže nijednu riječ? Zašto čeka da mu Bog kaže izađi, kad vidi da je zemlja suha? Što znači da se Bog sjeti, i zašto kaže da će on sam gledati dugu? Kako čovjek može biti pravedan i neporočan, a ipak se opiti? I gdje danas i mi gradimo svoje kule, da sebi steknemo ime? Ljudi u Babelu htjeli su sami sebi steći ime, a sljedeći tjedan, u paraši Leh leha, Bog Abramu obećava da će on učiniti njegovo ime velikim (Post 12,2).

Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/putevima-tore/noa