Putevima Tore: Leh leha

Post 12,1–17,27. U zemlju koju ću ti pokazati: vjera koja kreće na put

Paraša Noa završila je na putu: Terah je s obitelji krenuo prema Kanaanu, ali se zaustavio u Haranu i ondje umro (11,31-32). Leh leha počinje Božjom riječju Abramu i njegovim polaskom: Abram ode kako mu je rekao Gospodin (12,4). A završava istim korakom: Abraham toga istoga dana učini kako mu je Bog rekao (17,23). Između tih dviju rečenica stoje strah, svađa, rat, čekanje, savez i novo ime.

Idi ti

Bog kaže Abramu: idi iz svoje zemlje, iz svoga roda i iz kuće svoga oca, u zemlju koju ću ti pokazati (12,1). Hebrejski počinje riječima leh leha, doslovno „idi ti” ili „idi za sebe”. Ja u tome vidim tri kruga, svaki bliži srcu od prethodnoga. Cilj nije imenovan: Bog ne kaže kamo, nego samo da će pokazati.

Izvještaj ne kaže zašto Bog zove baš Abrama. Mnogo kasnije Jošua narodu prenosi Božju riječ: njihovi su oci, među njima i Terah, Abrahamov otac, živjeli s one strane Rijeke i služili drugim bogovima (Jš 24,2). Abram, dakle, dolazi iz kuće u kojoj se služilo drugim bogovima. Mnogi od nas, kao i on, nisu odrasli uz Božju riječ. Ja to čitam kao ono što Bog čini i danas: zove čovjeka iz okruženja koje ga ne poznaje. Takav polazak ima cijenu i boli, jer se ostavlja ono poznato, ali na kraju puta stoji Božje obećanje.

Ime koje daje Bog

Obećanje je veće od svega što Abram ostavlja: učinit ću od tebe velik narod, blagoslovit ću te i učinit ću tvoje ime velikim, a ti budi blagoslov (12,2). Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju, a proklet ću onoga tko tebe kune, i po tebi će biti blagoslovljeni svi rodovi zemlje (12,3). U Babelu su ljudi htjeli sami sebi steći ime (11,4), a ovdje Bog kaže da će on učiniti Abramovo ime velikim. Ja to čitam ovako: ime se ne gradi opekom, nego se prima od Boga, a riječi budi blagoslov znače da Bog preko čovjekova života čini dobro drugima, ne pritiskom, nego životom koji drugi vide.

Abramu je sedamdeset i pet godina. S njim idu Saraja, njegova žena, Lot, sin njegova brata, imanje i ljudi koje su stekli u Haranu (12,4-5). Kod hrasta Moreh u Šekemu, u zemlji u kojoj su tada živjeli Kanaanci, Gospodin mu se ukaže i prvi put obeća zemlju: tvome ću potomstvu dati ovu zemlju (12,6-7). Abram ondje gradi žrtvenik, a zatim još jedan između Betela i Aja, i zaziva ime Gospodnje (12,7-8). Njegov put možeš pratiti na karti Abrahamov put.

Strah u Egiptu

Onda dolazi glad i Abram silazi u Egipat (12,10). Boji se da će ga Egipćani ubiti zbog Sarajine ljepote, pa traži od nje da kaže da mu je sestra (12,11-13). Saraju odvedu u faraonovu kuću, ali Gospodin udari faraona i njegov dom velikim nevoljama (12,15-17). Faraon ukori Abrama: zašto mi nisi rekao da ti je žena? (12,18).

Izvještaj ne skriva slabost čovjeka s kojim Bog tek počinje. Abram iz straha skriva da mu je Saraja žena, a ukor mu dolazi iz usta egipatskoga kralja. Bog ga ipak ne odbacuje. Ja to čitam ovako: Bog prima čovjeka kakav jest, ali ga ne ostavlja takvim. Kao da mu kaže: pogriješio si, okreni se i budi bolji.

Lot bira, Bog pokazuje

Abram i Lot imaju toliko stoke da ih zemlja ne može nositi zajedno, i njihovi se pastiri svađaju (13,6-7). Abram kaže Lotu: neka ne bude svađe između mene i tebe, jer smo braća (13,8). I pušta ga da prvi bira (13,9).

Lot podiže oči i vidi jordansku ravnicu, svu natopljenu, kao vrt Gospodnji, kao zemlju egipatsku (13,10). Izabere je i seli šatore sve do Sodome, a izvještaj odmah dodaje da su ljudi u Sodomi bili zli i veliki grešnici pred Gospodinom (13,11-13). Tek kad se Lot odvojio, Bog kaže Abramu: podigni oči i gledaj na sve strane; svu zemlju koju vidiš dat ću tebi i tvome potomstvu (13,14-15). Abram se nastani kod Mamreovih hrastova u Hebronu i ondje gradi žrtvenik (13,18).

Dvaput isti izraz: podignuti oči. Lot bira sam, po onome što oči vide, i korak po korak približava se Sodomi. Abram prepušta izbor i onda mu Bog pokazuje. Za mene je to pitanje za svakoga od nas: biram li po onome što vidim ili po onome što Bog kaže?

Abram Hebrej i Melkisedek

Četiri kralja pobijede pet kraljeva i odvedu Lota, koji je sada živio u Sodomi (14,1-12). Bjegunac to javi Abramu Hebreju (14,13), i tu se riječ Hebrej prvi put javlja u Pismu. Abram s tristo osamnaest ljudi rođenih u svojoj kući goni kraljeve do Dana, noću ih napada i vraća Lota s imanjem, žene i narod (14,14-16).

Kralj Sodome izlazi mu u susret (14,17). Tada se pojavi Melkisedek, kralj Šalema, i iznese kruh i vino; izvještaj kaže da je bio svećenik Boga Svevišnjega, El Eljona (14,18). Blagoslivlja Abrama u ime Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, i blagoslivlja Boga Svevišnjega koji mu je predao neprijatelje u ruke (14,19-20). Zatim stoji: i dade mu desetinu od svega (14,20). Hebrejski ne imenuje tko kome daje, a obično se čita da je Abram dao Melkisedeku; to je prvi spomen desetine u Pismu.

Kad mu kralj Sodome ponudi imanje, Abram se zaklinje Gospodinom, Bogom Svevišnjim, Stvoriteljem neba i zemlje (14,21-22), istim imenom koje je izgovorio Melkisedek, a ispred njega stavlja ime Gospodin. Neće uzeti ni konca ni remena od obuće, da kralj Sodome ne bi rekao: ja sam obogatio Abrama (14,23). Ime Melkisedek može se prevesti kao kralj pravednosti, a ime Šalem srodno je riječi šalom, mir. Tanah ga se sjeća s poštovanjem: psalam govori o svećeniku dovijeka po redu Melkisedekovu (Ps 110,4), a drugi psalam Šalem stavlja uz Sion (Ps 76,2).

Ne boj se, Abrame

Poslije toga Božja riječ dolazi Abramu u viđenju: ne boj se, Abrame, ja sam tvoj štit, tvoja je plaća vrlo velika (15,1). Abram ne želi da kralj Sodome kaže da ga je obogatio, a Bog mu odmah kaže da će njegova plaća biti velika.

Abram odgovara iskreno: nema djeteta, a dom će naslijediti Eliezer iz Damaska (15,2-3). Bog ga izvede van i kaže: pogledaj nebo i prebroji zvijezde, ako ih možeš prebrojiti; takvo će biti tvoje potomstvo (15,5). Onda stoji kratak stih: Abram povjerova Gospodinu, i on mu to uračuna u pravednost (15,6).

Glagol povjerovati, he’emin, iz istoga je korijena kao emuna, vjera, i kao amen. Vjera se ovdje oslanja na Božje obećanje kad se od njega još ništa ne vidi. Za mene vjera nije samo uvjerenje da Bog postoji: vjerovati Bogu znači postupiti po onome što je rekao. Abram nije rekao vjerujem ti i ostao u Haranu, nego je krenuo (12,4).

Peć i zublja

Abram pita: po čemu ću znati da ću zemlju posjedovati? (15,8). Bog traži junicu, kozu i ovna, svako od tri godine, te grlicu i golubića (15,9). Abram rasiječe životinje napola, a ptice ne (15,10), i tjera ptice grabljivice koje slijeću na strvine (15,11).

Kad sunce zalazi, na Abrama padne dubok san, a s njim strah i velika tama (15,12). Bog mu kaže da će njegovo potomstvo biti stranci u zemlji koja nije njihova, da će biti tlačeni četiri stotine godina, a onda izaći s velikim imanjem (15,13-14). Vratit će se u četvrtom koljenu, jer krivnja Amorejaca još nije puna (15,16). Bog čeka i ne oduzima zemlju narodu prije nego što je njegova krivnja puna.

Kad je sunce zašlo, peć koja se dimi i zublja ognjena prođu između polovica (15,17). Toga dana Gospodin sklopi savez s Abramom (15,18); hebrejski doslovno kaže da je presjekao savez. Što taj obred znači, pokazuje Jeremija: s ljudima koji su prošli između polovica teleta pa prekršili savez Bog će postupiti kao s tim teletom (Jr 34,18-19). Ovdje između polovica prolaze samo peć i zublja, dok Abram leži u dubokom snu. Ja to čitam tako da se Bog obvezuje sam.

Bog koji me vidi

Saraja nema djece. Nakon deset godina u Kanaanu daje Abramu svoju egipatsku sluškinju Hagaru (16,1-3). Izvještaj kaže da je Abram poslušao glas Saraje (16,2). Ja u tome čujem odjek riječi upućenih Adamu, koji je poslušao glas svoje žene (3,17). Hagara zatrudni i počne prezirati gospodaricu, Saraja je tlači, i Hagara bježi (16,4-6).

Anđeo Gospodnji nalazi je kod izvora u pustinji, na putu prema Šuru, i pita: odakle dolaziš i kamo ideš? (16,7-8). Kaže joj da se vrati i ponizi pod ruku svoje gospodarice (16,9), a onda govori Božjim glasom: umnožit ću tvoje potomstvo (16,10). Sina će nazvati Išmael, „Bog čuje”, jer je Gospodin čuo njezinu nevolju (16,11). Hagara Gospodina koji joj je govorio naziva Bogom koji me vidi (16,13), a zdenac se zove Beer Lahaj Roi (16,14). Abramu je osamdeset i šest godina kad se rodi Išmael (16,16).

Ja ovdje čitam da Bog čuje i vidi i onu koju drugi ne vide: egipatsku sluškinju u pustinji. A isti joj Bog kaže da se vrati. Ali ne šalje je natrag praznih ruku, nego s obećanjem (16,10-11).

Hodi preda mnom

Između 16,16 i 17,1 prolazi trinaest godina o kojima izvještaj šuti. Abramu je devedeset i devet godina kad mu Gospodin kaže: ja sam Bog Svemoćni, El Šadaj; hodi preda mnom i budi neporočan (17,1). Riječ neporočan, tamim, ista je kao kod Noe (6,9). Bog mu mijenja ime u Abraham, jer ga čini ocem mnoštva naroda (17,5), i sklapa vječni savez: da budem Bog tebi i tvome potomstvu poslije tebe (17,7).

Onda dodaje: a ti drži moj savez (17,9). Znak saveza je obrezanje. Dječak se obrezuje osmoga dana, a znak nosi svako muško u kući, i rođeno u njoj i kupljeno od tuđinca (17,10-13). Moj savez bit će na vašem tijelu kao vječni savez (17,13), a neobrezani bit će odsječen od svoga naroda, jer je prekršio moj savez (17,14).

Ali Tora ne staje na znaku na tijelu. Mojsije kaže: obrežite svoje srce (Pnz 10,16), a obećava i da će Gospodin sam obrezati srce svoga naroda i njegova potomstva (Pnz 30,6). Zato ja čitam da znak i srce idu zajedno. Što obrezanje znači za vjernike iz drugih naroda, ova paraša ne rješava, i to pitanje ovdje ostavljam otvorenim.

Toga istoga dana

Bog mijenja i Sarajino ime u Sara i obećava da će od nje biti narodi i kraljevi (17,15-16). Abraham pada ničice i smije se: zar će se roditi sin čovjeku od sto godina, i zar će Sara roditi u devedesetoj? (17,17). Onda moli: o da Išmael živi pred tobom (17,18). Bog odgovara da će mu Sara roditi sina, kojemu će on nadjenuti ime Izak, hebrejski Jichak, „smijat će se”, i s njim će Bog utvrditi svoj savez (17,19). Ni Išmael nije zaboravljen: Bog kaže da je čuo Abrahama, blagoslivlja Išmaela i obećava mu dvanaest knezova i velik narod (17,20). Ali savez ide preko Izaka, kojega će Sara roditi dogodine u ovo vrijeme (17,21).

Paraša završava kako je počela. Toga istoga dana Abraham obrezuje sebe, Išmaela i sve muškarce svoga doma, rođene u kući i kupljene (17,23). Abrahamu je devedeset i devet godina, Išmaelu trinaest (17,24-25). Bog govori, a Abraham odmah radi.

Djeca Abrahamova

Kad se Isusovi sugovornici pozivaju na Abrahama kao na svoga oca, Isus im odgovara: da ste djeca Abrahamova, činili biste djela Abrahamova (Iv 8,39). Ja to čitam kao potvrdu da je Abrahamova vjera vjera na djelu: krenuti kad Bog kaže idi i učiniti toga istoga dana. A Evanđelje po Mateju počinje rodoslovljem Isusa Mesije, sina Davidova, sina Abrahamova (Mt 1,1). Obećanje da će po Abramu biti blagoslovljeni svi rodovi zemlje (12,3) u mojem čitanju vodi do njega.

Moj zaključak

Abram je proglašen pravednim jer je povjerovao Božjem obećanju (15,6), prije ikakva znaka. Za mene je pravednost dar koji se prima vjerom, i vjerujem da je taj dar dan u Isusovoj smrti. Ali isti Bog dva poglavlja kasnije kaže: hodi preda mnom i budi neporočan (17,1). Dar se i čuva. Opravdanje i spasenje za mene nisu isto, iako su oboje Božji dar: opravdanje se prima vjerom, a spasenje se prima i čuva i životom po Božjim zapovijedima.

Tako čitam i savez. U petnaestom poglavlju Bog se obvezuje sam, dok Abram spava. U sedamnaestom traži i čovjekovu stranu: hodi preda mnom (17,1) i drži moj savez (17,9). Moj je zaključak da je savez vječan s Božje strane, a čovjek ga može prekršiti. Kao i kod Noe, obećanje stoji uz zapovijed.

Zašto mi je ovo važno

Važno mi je što Bog zove čovjeka iz kuće u kojoj se služilo drugim bogovima (Jš 24,2). Ne traži nekoga tko je već gotov, nego nekoga tko će krenuti, a put mu otkriva korak po korak.

Važno mi je i to što izvještaj ne uljepšava Abrama. U Egiptu iz straha skriva istinu, a s Hagarom sluša glas Saraje. Bog ga ipak ne odbacuje, nego s njim sklapa savez. Pravednost za mene nije bezgrešnost, nego hod s Bogom (17,1), kao i kod Noe (6,9).

Poziv tebi

Otvori Postanak i pročitaj od 12,1 do 17,27. Provjeri ono što sam napisao: što izvještaj doista kaže, a gdje sam ja dodao svoje čitanje. Usput zastani kod nekoliko pitanja. Zašto Bog Abramu ne kaže kamo ide, nego samo u zemlju koju će mu pokazati? Biraš li kao Lot, po onome što oči vide, ili čekaš da ti Bog pokaže? Što znači da je Abram povjerovao i da mu je to uračunato u pravednost? Zašto između polovica prolaze samo peć i zublja, dok Abram spava? Što znači da Bog vidi i čuje, kao što je vidio i čuo Hagaru? I što činiš toga istoga dana kad Bog nešto kaže? Sljedeći tjedan čitamo parašu Vajera, od Post 18,1 do 22,24.

Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/putevima-tore/leh-leha