Studija · cijeli članak

12 min čitanjaautorski tekst
Kameni vrč za vodu uz okrugli kruh na bordo platnu

Čisto i nečisto: što Tora kaže o hrani?

Od Noine arke do Isusova razgovora o pranju ruku

Smije li kršćanin jesti svinjetinu? Mnogima se to pitanje čini davno riješenim: Isus je, kaže se, sva jela proglasio čistima. Ali odgovor ne treba tražiti u onome što se govori, nego u onome što piše. Zato ovdje idemo redom, od Noe do Isusova razgovora o pranju ruku.

Sadržaj
  1. Razlika starija od Sinaja
  2. Krv i loj
  3. Što Tora zove čistim
  4. Zašto: svetost
  5. Proroci i budućnost
  6. Isus i pranje ruku
  7. A što s Markom 7,19?
  8. Moj zaključak

Razlika starija od Sinaja

Čiste i nečiste životinje spominju se mnogo prije Mojsija. Prije potopa Bog kaže Noi da od svake čiste životinje uzme sedam parova, a od nečiste jedan par (Post 7,2). Bog ne objašnjava koje su čiste, a Noa ne pita. Razliku, dakle, već poznaje. Kad izađe iz arke, žrtvu paljenicu prinosi samo od čistih životinja i čistih ptica (Post 8,20). Više o tom izvještaju u paraši Noa.

U to vrijeme nema ni Abrahama, ni Izraela, ni Sinaja. Od Noinih sinova napučila se sva zemlja (Post 9,19), pa je Noa praotac svih naroda. Zato razlika između čistoga i nečistoga nije počela s jednim narodom. Bog ju na Sinaju razrađuje i daje zapisati, ali je ne uvodi kao nešto novo.

Krv i loj

Nakon potopa Bog čovjeku daje meso za hranu: sve što se kreće i živi neka bude hranom, kao nekoć zeleno bilje (Post 9,3). U istom dahu postavlja granicu: ne jedite meso u kojem je još krv, jer je u krvi život (Post 9,4). Isti Bog koji Noi sada daje meso malo prije mu je govorio o čistim i nečistim životinjama (Post 7,2). Post 9,3 doduše kaže sve, ali sve upućuje na to da to dopuštenje treba čitati uz razliku koju je Bog već postavio, a ne protiv nje.

Tora poslije zabranu krvi ponavlja i dodaje joj loj, masnoću oko utrobe i bubrega koja se kod žrtve spaljivala na žrtveniku (Lev 3,3-5), jer sav loj pripada Gospodinu (Lev 3,16). Zatim kaže: „Ne smijete jesti ni loj ni krv. Trajna je to uredba za sve tvoje naraštaje, gdje god živjeli” (Lev 3,17 SHP). Ta uredba nije vezana ni uz jedno vrijeme ni uz jedno mjesto.

Levitski zakonik 17 pokazuje zašto je krv toliko ozbiljna. Bog ju je dao za žrtvenik, za očišćenje, zbog života koji je u njoj (Lev 17,11). Zabrana vrijedi za Izraelca i za stranca koji živi s njima (Lev 17,10.12). Razlog stoji dvaput u istom stihu: „život je svakog živog bića njegova krv” (Lev 17,14 SHP).

Što Tora zove čistim

Mjerila su zapisana dvaput, u Levitskom zakoniku 11 i u Ponovljenom zakonu 14. Hebrejski za čisto je tahor, a za nečisto tame’.

Od kopnenih životinja smiješ jesti onu „koja ima potpuno razdvojene papke i koja preživa hranu” (Lev 11,2-3 SHP). Potrebna su oba znaka zajedno. Deva preživa, ali nema razdvojene papke (Lev 11,4-6). Svinja ima razdvojene papke, ali ne preživa, i zato je nečista (Lev 11,7; Pnz 14,8).

Od onoga što živi u vodi smiješ jesti ono što ima peraje i ljuske (Lev 11,9; Pnz 14,9-10). Ono čemu nedostaje jedno ili drugo Tora naziva odvratnim (Lev 11,10-12). Tu spadaju školjke, rakovi i hobotnice.

Kod ptica Tora ne daje znak, nego popis onih koje se ne jedu (Lev 11,13-19; Pnz 14,12-18). To su uglavnom grabljivice i strvinari: orao, strvinar, sokol, sve vrste gavrana i sove, a uz njih i šišmiš. Grlice i golubove Tora propisuje i za žrtvu paljenicu (Lev 1,14), pa o njihovoj čistoći nema dvojbe.

Od krilatih kukaca većina je odvratna, ali skakavce smiješ jesti (Lev 11,20-23). Matej bilježi da se Ivan Krstitelj hranio skakavcima i divljim medom (Mt 3,4): jeo je ono što Tora dopušta.

Na kraju Tora zabranjuje i sve što gmiže po tlu (Lev 11,41-43). Poglavlje završava riječima: „Tako ćete razlikovati čisto od nečistoga, životinje koje se smiju jesti od onih koje se ne smiju jesti” (Lev 11,46-47 SHP).

Riječ nečisto Tora koristi i za privremeno stanje, primjerice nakon dodira s mrtvim tijelom, koje prolazi pranjem i vremenom (Br 19,11-12), ali ova studija govori samo o hrani, o trajnoj podjeli životinja.

Zec i pećinski jazavac

Među životinjama koje preživaju, a nemaju razdvojene papke, Tora uz devu navodi šafan i arnevet (Lev 11,4-6; Pnz 14,7). Arnevet je zec. U SHP-u se šafan zove kunić; hebrejski šafan je pećinski jazavac, malena životinja koja živi među stijenama. Za preživanje hebrejski kaže ma’ale gera, doslovno onaj koji podiže preživak, to jest vraća u usta ono što je progutao.

Današnja zoologija ni zeca ni pećinskoga jazavca ne ubraja među preživače, i neki u tome vide pogrešku. Ali Tora ne piše udžbenik o podjeli životinja. Izraelcu daje znak koji može vidjeti svojim očima: pećinski jazavac gotovo neprestano žvače, zec stalno miče čeljustima, a dio svoje hrane pojede ponovno. Tora opisuje ono što čovjek vidi, i pravilo je za njega bilo jasno: te životinje ne jede.

Zašto: svetost

Tora sama kaže zašto, i razlog nije u kuhinji, nego u Bogu: „Posvetite se meni i budite sveti jer sam ja svet” (Lev 11,44 SHP). Odmah dodaje da je on Bog koji ih je izveo iz Egipta (Lev 11,45). Svetost, dakle, nije cijena izbavljenja, nego odgovor na njega, o čemu govori i studija Tora nije legalizam.

Isto stoji u Levitskom zakoniku 20. Bog je svoj narod odvojio od drugih naroda, i zato neka paze na razliku između čistih i nečistih životinja i ptica (Lev 20,24-26). Glagol za to odvajanje i razlikovanje, iz korijena badal, isti je kojim Bog na početku odvaja svjetlo od tame (Post 1,4). Ponovljeni zakon kaže isto kraće: narod je svet svome Bogu, njegovo dragocjeno vlasništvo, i zato: „Nemoj jesti ništa odvratno” (Pnz 14,2-3 SHP). Svet znači odvojen za Boga. Bog je odvojio svoj narod, a narod to pokazuje i za stolom.

Za mene su ovi zakoni i zdravstveni zakoni. Prema podacima Europskoga centra za sprečavanje i kontrolu bolesti, u Hrvatskoj je 2021. zabilježeno 17 potvrđenih slučajeva trihineloze, a najveći je rizik u Europskoj uniji nedovoljno termički obrađeno meso svinja iz slobodnoga uzgoja i divljih svinja. Ipak, zdravlje je za mene plod poslušnosti, a ne razlog zbog kojega Bog zapovijeda. Tora svinju ne zove opasnom, nego nečistom (Lev 11,7), i kad bi se svako meso moglo učiniti posve bezopasnim, riječ iz Lev 11,44 ostala bi ista.

Proroci i budućnost

Ni Proroci ni kasnije knjige Tanaha tu razliku ne ublažavaju. Daniel u Babilonu odlučuje da se neće okaljati kraljevim jelom ni vinom (Dn 1,8) i moli da mu se daju povrće i voda (Dn 1,12).

Izaija među grijesima naroda koji se okrenuo od Boga navodi i to da jede svinjetinu, a „u loncima mu je nečista hrana” (Iz 65,4 SHP). Na samom kraju knjige Gospodin dolazi s vatrom i sudi svim ljudima (Iz 66,15-16), a među onima koji će zajedno biti uništeni prorok navodi one koji se obredno peru da bi u vrtovima štovali idole i jedu „meso svinja, štetočina i glodavaca” (Iz 66,17 SHP). Ubrzo zatim gleda nova nebesa i novu zemlju, kad će svi dolaziti štovati Boga od jednoga Šabata do drugoga (Iz 66,22-23).

Iz toga stiha ne treba izvlačiti više nego što kaže: u njegovu je središtu idolopoklonstvo. Ali svinjetina stoji uz njega kao znak naroda koji ne sluša, i to u proroštvu o danu Gospodnjega dolaska. Izaija, dakle, o zakonu o hrani ne govori kao o nečemu što će jednom prestati, nego s njim računa i u budućnosti. I Ezekiel, koji u izgnanstvu kaže da od mladosti nije jeo ništa nečisto (Ez 4,14), u opisu budućega Hrama vidi svećenike kako uče narod razlikovati čisto od nečistoga (Ez 44,23), istim riječima kojima završava Lev 11 (Lev 11,47).

Isus i pranje ruku

Odgovor na pitanje s početka najčešće se traži u razgovoru o pranju ruku koji bilježe Matej 15 i Marko 7. Krećemo od Mateja, od prvoga stiha.

Povod: ruke, a ne meso

Farizeji i učitelji Zakona iz Jeruzalema pitaju Isusa zašto njegovi učenici krše učenje predaka: ne peru ruke prije jela (Mt 15,1-2). Ne radi se o higijeni. Riječ je o obrednom pranju ruku koje je uvela predaja, a ne Tora: ruke su se prije jela obredno polijevale vodom, a za onoga tko to nije učinio smatralo se da njegove ruke čine nečistim i jelo. Ivan spominje kamene vrčeve za vodu „kakve su Židovi upotrebljavali pri obrednom pranju” (Iv 2,6 SHP), a Marko objašnjava da farizeji i drugi Židovi po predaji predaka prije jela peru ruke do lakata, a peru i šalice, vrčeve i bakrene lonce (Mk 7,3-4).

Pereš li ruke prije jela, dobro činiš, i o tome ovdje nema spora. Pitanje je bilo o ljudskom obredu, a ne o vrsti mesa na stolu.

Božja zapovijed i ljudska predaja

Isus odgovara pitanjem: „A zašto vi kršite Božju zapovijed zbog svoje tradicije?” (Mt 15,3 SHP). I daje primjer. Bog je rekao: poštuj oca i majku (Mt 15,4; Izl 20,12), a ta zapovijed uključuje i brigu za roditelje kad ostare. Predaja je dopuštala da čovjek ono čime bi pomogao roditeljima proglasi darom Bogu i tako se oslobodi dužnosti prema njima (Mt 15,5-6). Marko za takav dar bilježi hebrejsku riječ korban, prinos (Mk 7,11); SHP je prevodi kao dar namijenjen Bogu. Isus zaključuje: „Time ste ukinuli Božju zapovijed zbog svoje tradicije” (Mt 15,6 SHP). Zatim navodi Izaiju: ovaj narod časti Boga usnama, a srce mu je daleko, i uzalud ga štuje, jer su mu učenja ljudska pravila (Mt 15,7-9; Iz 29,13).

Ovdje je ključ cijeloga razgovora. Isus brani Božju zapovijed od ljudske predaje. Prigovara im upravo to što ljudske dodatke stavljaju iznad onoga što je Bog rekao, iako Tora kaže da se njezinim zapovijedima ništa ne dodaje i ništa ne oduzima (Pnz 4,2). Kad bi Isus u istom razgovoru, nekoliko stihova kasnije, ukinuo Božje zakone o hrani, učinio bi upravo ono što im zamjera. Isti je Isus rekao da nije došao ukinuti Zakon ni Proroke i da dok postoje nebo i zemlja iz Zakona neće nestati ni slovo (Mt 5,17-18). Što to znači, pokazuje pitanje Je li Isus ukinuo Zakon?

Što ulazi na usta

Tada Isus doziva narod i kaže: „Ne čini čovjeka nečistim ono što na usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi” (Mt 15,10-11 SHP). Taj se stih danas često čita sam za sebe, kao dopuštenje da se jede sve: svinjetina, školjke, žabe, konjsko meso. Ali izgovoren je u razgovoru koji je počeo neopranim rukama. Isus ne govori o tome koje su životinje hrana, nego o tome može li hrana koju je Bog dopustio postati nečista zato što je pojedena neopranih ruku.

Učenici mu javljaju da su se farizeji uvrijedili (Mt 15,12). Isus odgovara da će svaka sadnica koju nije posadio nebeski Otac biti iščupana, i da su oni slijepe vođe slijepaca, a kad slijepac vodi slijepca, obojica padaju u jamu (Mt 15,13-14). Ono što Bog nije posadio, koliko god bilo staro, neće opstati. To vrijedi i danas: tko slijepo slijedi učitelje, umjesto da sam otvori Pismo, lako zaluta zajedno s njima. Svaki se nauk provjerava Torom i svjedočanstvom (Iz 8,20).

Iz srca

Petar traži da im objasni tu usporedbu (Mt 15,15). Isus kaže da sve što ulazi kroz usta ide u trbuh i izbacuje se iz tijela, a ono što izlazi iz usta dolazi iz srca, i to onečišćuje čovjeka (Mt 15,17-18). Iz srca dolaze „zle misli, ubojstva, preljubi, seksualni grijesi, krađe, laži i psovke” (Mt 15,19 SHP).

U Pismu srce nije samo sjedište osjećaja, nego cijela nutrina čovjeka: njegove misli, volja i karakter. Iz izopačenoga srca dolaze nečista djela, i takvo srce ne opere nikakvo ljudsko pranje. Očistiti ga može samo Bog. Zato David moli: „Bože, čisto srce mi stvori” (Ps 51,10 SHP). Kroz Ezekiela Bog obećava da će svoj narod poškropiti čistom vodom, dati mu novo srce, staviti u njega svoj Duh i učiniti da slijedi njegove zakone i izvršava njegove zapovijedi (Ez 36,25-27). Novo srce ne ukida zapovijedi, nego ih čini mogućima.

Razgovor završava ovako: „To onečišćuje čovjeka. A jesti neopranim rukama ne onečišćuje čovjeka” (Mt 15,20 SHP). Isus sam kaže o čemu je bio cijeli razgovor. Počeo je neopranim rukama i završio neopranim rukama. O svinjetini, školjkama ili bilo čemu drugom što Tora zove nečistim u njemu nema ni riječi.

A što s Markom 7,19?

Marko donosi isti razgovor (Mk 7,1-23), s istim povodom: učenici jedu neopranih ruku (Mk 7,2-5). U mnogim prijevodima Mk 7,19 završava Markovom bilješkom da je Isus time proglasio čistima sva jela, i mnogi u tome ozbiljno vide ukidanje zakona o hrani. SHP taj stih prevodi bez te bilješke: „Hrana ne ide u srce, nego u želudac, a onda izlazi iz tijela” (Mk 7,19 SHP).

Uvjeren sam da Isus ovdje govori o probavi: hrana ne dopire do srca, nego prolazi tijelom i izlazi. A i ako su te riječi Markova bilješka, riječ jelo znači ono što su ljudi za tim stolom smatrali jelom, a to je ono što je Tora već dopustila. Nijedan Židov ondje svinjetinu nije smatrao jelom. Usporedni stih kod Mateja to potvrđuje, jer isti razgovor zaključuje neopranim rukama (Mt 15,20). Više o tome u studiji Isus, Židov iz prvoga stoljeća.

Kad Isus šalje učenike i kaže im da jedu što im iznesu (Lk 10,8), šalje ih u gradove i sela kamo je sam namjeravao doći (Lk 10,1), u izraelska mjesta, gdje se za stolom jelo po Tori; riječ je o gostoprimstvu, a ne o novom popisu jela.

Ni Petrovo kasnije viđenje platna punog životinja ne mijenja tu sliku. Petar, koji je u istom razgovoru kod Mateja tražio objašnjenje, viđenje sam tumači kao poruku o ljudima, da nijednoga čovjeka ne zove nečistim, a ne kao promjenu zakona o hrani.

Moj zaključak

Pitanje s početka ima jednostavniji odgovor nego što se čini. Razliku između čistoga i nečistoga poznaje već Noa, Tora je zapisuje dvaput i veže uz svetost Božjega naroda, Daniel ni u tuđini ne želi da ga kraljev stol okalja, Izaija s njom računa i u danu Gospodnjega dolaska, a Isus ju u razgovoru o pranju ruku nije ni dotaknuo. Vjerujem da zakoni o hrani iz Levitskoga zakonika 11 vrijede i danas. Svinjetinu, školjke i sve ostalo što Tora zove nečistim ne smatram hranom.

Mnogi oko nas jedu drukčije, najčešće zato što su tako učeni, a ne iz prkosa prema Bogu. Ne sudim nikome. Važno mi je samo da odgovor dolazi iz Pisma, a ne iz navike.

Kad ti netko kaže da je Isus sva jela proglasio čistima, ne moraš se prepirati. Stavite Marka 7 i Mateja 15 jedno uz drugo i zajedno pogledajte gdje razgovor počinje i gdje završava.

Biblijski navodi označeni sa SHP. Preuzeto iz: Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP). © 2020 Bible League International. Korišteno s dopuštenjem.

← Natrag na naslovnicuNa vrh članka ↑