Isus, Židov iz prvoga stoljeća

Tora kao vrata, ne prepreka. Tko je Isus zapravo bio prije nego što je postao slika koju danas poznajemo

Zamisli sliku koju većina ljudi nosi u glavi kad pomisli na Isusa: miran čovjek u bijeloj halji, negdje izvan vremena i mjesta, koji dolazi da ukine staru religiju i ponudi novu. Ta slika ima jedan problem. Nema veze s čovjekom kojeg susrećemo u izvještaju evanđelja. Isus iz Nazareta, hebrejski Ješua, bio je Židov iz prvoga stoljeća, obrezan osmoga dana (Lk 2,21), odgojen na Tori. Po svom običaju ulazi u sinagogu subotom, uzlazi u Jeruzalem na blagdane i raspravlja o Zakonu onako kako su o njemu raspravljali svi ozbiljni Židovi njegova vremena. Ne da bi ga srušio. Nego da bi pokazao kako se ispravno živi.

Svijet u kojem je živio

Da bismo razumjeli Isusa, moramo prvo razumjeti svijet u kojem je odrastao. To je svijet Drugog hrama: Jeruzalem s još stojećim hramom, sinagoga u svakom gradu, Tora koja nije privatno uvjerenje nego okosnica cijeloga javnog i obiteljskog života. Hebrejski je jezik Tore, molitve i učenja, i Isus ga čita u sinagogi (Lk 4,16-17), a grčki se čuje tamo gdje se trguje. Unutar toga svijeta postoje ozbiljne unutaržidovske rasprave, ne jedinstvena „židovska religija” bez nijansi. Josip Flavije, židovski povjesničar iz prvoga stoljeća, opisuje tri glavne struje: farizeje, saduceje i esene, svaku s vlastitim shvaćanjem sudbine, zagrobnog života i tumačenja Zakona. Isus se rađa i djeluje usred te rasprave, ne izvan nje. Kad kasnije čitamo o njegovim sukobima s farizejima, čitamo unutarnju raspravu među Židovima o tome kako ispravno živjeti Toru, ne sukob Židova protiv nežidovskog učitelja.

Isus unutar Tore, ne izvan nje

Izvještaj pokazuje da Isus živi po Tori, ne iznad nje. Luka bilježi da u sinagogu ulazi „po svom običaju” (Lk 4,16), što znači da je to redovita, ustaljena praksa, ne iznimka. Žena koja krvari dotiče rub njegove haljine (Mt 9,20), a isto čine i bolesnici u Genezaretu (Mt 14,36). Isus na drugom mjestu sam spominje resice na haljinama i ne napada običaj koji Tora propisuje (Br 15,38-39), nego to što ih neki povećavaju radi pokazivanja (Mt 23,5). Rub njegove haljine najvjerojatnije je zato bio upravo taj rub s resicama. Već kao dječak s roditeljima uzlazi u Jeruzalem na Pesah (Lk 2,41-42), a kao odrastao dolazi u grad na blagdane koje Tora određuje (Iv 2,13; Iv 7,10).

Kad raspravlja s farizejima o tome što je dopušteno subotom, ne dovodi u pitanje postoji li Šabat, nego kako ga ispravno držati. To je rasprava o tome kako se zapovijed živi.

Kad ga pitaju koja je zapovijed najveća, ne izmišlja novu. Odgovara dvama stihovima iz same Tore: ljubiti Gospodina, Boga svoga, svim srcem (Pnz 6,5) i ljubiti bližnjega svoga kao sebe samoga (Lev 19,18), te dodaje da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci (Mt 22,36-40). „Ljubi svoga bližnjega” nije Isusova formula. To je doslovna riječ Tore, koju on stavlja u samo središte.

Druga je stvar ono što zovemo Zlatnim pravilom. Talmud pripovijeda kako je jedan poganin došao k Hilelu, učitelju iz generacije prije Isusa, i tražio da ga nauči cijelu Toru dok stoji na jednoj nozi. Hilel mu odgovara, otprilike: ono što je tebi mrsko, ne čini svome bližnjemu; to je cijela Tora, ostalo je tumačenje, idi i uči (Šabat 31a). Isus isto načelo izriče u pozitivnom obliku: sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima, jer to je Zakon i Proroci (Mt 7,12). Obojica, svaki na svoj način, sažimaju Toru kroz odnos prema bližnjemu.

Ja u toj razlici čujem nešto važno, i to navodim kao svoje čitanje, ne kao dokazanu činjenicu. Zabrana, „ne čini”, postavlja donju granicu koju ne smiješ prijeći. Poziv, „čini”, otvara put kojemu se ne vidi kraj. Pritom ne tvrdim da je pozitivna ljubav prema bližnjemu bila strana židovskim učiteljima, jer je upravo ona zapisana u Levitskom zakoniku. Tvrdim samo da Isus, kad govori, dosljedno gleda prema punini zapovijedi, ne samo prema njezinu rubu. Isti obrazac vidimo i u Govoru na gori: „čuli ste da je rečeno... a ja vam kažem” (Mt 5,21-22.27-28) ne ukida zapovijed niti je ublažava, nego je produbljuje do korijena iz kojega djelo dolazi. Ne samo ne ubij, nego ni gnjev koji do ubojstva vodi. Suvremenici to prepoznaju kao poučavanje s vlašću, a ne kao u pismoznanaca (Mt 7,28-29). Slično je s tvrdnjama o zakletvama i o „oko za oko” (Mt 5,33-42): i tu ja čitam isti obrazac, ne ukidanje nego produbljenje do korijena, ali znam da to mnogi čitaju drukčije, i to pitanje zaslužuje vlastitu obradu.

Ono što ga nije razdvajalo od suvremenika

Jednako je važno reći što Isus ne čini, jer se tu najviše griješi u kasnijem prepričavanju. Ne odbacuje Šabat, nego raspravlja o tome kako ga ispravno držati. Ne vidim ni da proglašava zapovijedi o hrani nevažnima; što se o tome može reći, pokazuje odlomak koji slijedi.

To se najbolje vidi u poznatom sukobu oko pranja ruku. Kad farizeji i pismoznanci pitaju zašto njegovi učenici jedu neopranih ruku (Mt 15,1-2; Mk 7,1-5), ne govore o čistoći u smislu higijene. Riječ je o obrednom pranju ruku, o „predaji starih”: običaju obrednog polijevanja ruku vodom prije jela. Evanđelje po Ivanu spominje šest kamenih posuda s vodom „za obredno čišćenje Židova” (Iv 2,6). Taj običaj drže farizeji i, kako kaže Marko, mnogi Židovi (Mk 7,3), ali Tora ga nigdje ne propisuje. Isus odgovara da čovjeka ne onečišćuje ono što ulazi u usta, nego ono što iz usta izlazi (Mt 15,11), i nabraja što to izlazi iz srca: među ostalim zle misli, ubojstva, preljubi, krađe, lažna svjedočanstva (Mt 15,19). Evanđelje po Mateju taj razgovor zaključuje upravo obrednim pranjem ruku: jesti neopranih ruku, u tom obrednom smislu, ne onečišćuje čovjeka (Mt 15,20).

Kod Mateja je poanta uska i jasna: Isus govori o obrednom pranju ruku, ne o tome koje se životinje smiju jesti. Treba to izreći izravno, jer se taj odlomak često zlorabi: u njemu Isus ne ukida nijednu zapovijed i ne dopušta jesti ono što Tora naziva nečistim.

Kod Marka isti razgovor ima i jednu kratku rečenicu koju valja pošteno spomenuti. U mnogim prijevodima Mk 7,19 završava otprilike ovako: time je proglasio čistima sva jela. To je Markova bilješka uz Isusove riječi, a mnogi u njoj vide ukidanje razlike između čiste i nečiste hrane iz Levitskoga zakonika 11. To je ozbiljno čitanje i ne želim ga prešutjeti. Ipak, „sva jela” u ovom se razgovoru može čitati i drukčije: kao sva jela koja je Tora već dopustila, bez obzira jesu li pojedena neopranih ruku. Tada Isus ne proglašava čistim ono što je Tora nazvala nečistim, nego potvrđuje da obrok ne postaje nečist zbog neopranih ruku. Tako čitam i ja, iz razloga koji proizlaze iz samoga izvještaja. Prvo, cijeli spor počinje i završava pranjem ruku. Drugo, Petar, koji pita Isusa da mu objasni tu izreku (Mt 15,15), godinama kasnije kaže da nikad nije jeo ništa nečisto (Dj 10,14), a viđenje koje prima sam tumači kao poruku o ljudima, ne o jelu (Dj 10,28). Meni je teško objasniti zašto bi Petar tako govorio da mu je Isus ukinuo zakone o hrani.

Tome dodajem i glas proroka. Izaija, govoreći o Gospodnjem sudu, među onima koji će propasti spominje one koji jedu svinjsko meso i miševe (Iz 66,17). Za mene, koji Tanah uzimam kao mjerilo svega ostaloga, to je jak razlog da Mk 7,19 ne čitam kao ukidanje Levitskoga zakonika 11. Ali to je moje čitanje, i znam da ga mnogi ne dijele. Ovo pitanje zaslužuje vlastitu, mirnu obradu, a ne zaključak u jednom odlomku.

Isus i sam izrijekom kaže da nije došao ukinuti Zakon ili Proroke, nego ispuniti, i da dok traju nebo i zemlja ni najmanje slovo ni crtica neće nestati iz Zakona dok se sve ne dogodi (Mt 5,17-18). U sljedećem stihu dodaje da će onaj tko ukine i jednu od najmanjih zapovijedi i tako uči ljude biti najmanji u kraljevstvu nebeskom (Mt 5,19). Ovo nije usputna rečenica. To je izravna izjava namjere, izgovorena prije nego što uopće počne tumačiti pojedine zapovijedi u nastavku istoga govora.

Kako se slika promijenila

Kako je onda nastala slika s početka ovoga teksta, miran čovjek izvan vremena i mjesta? Odgovor nije zavjera, nego postupan povijesni proces. Jeruzalemsku zajednicu Isusovih učenika u početku su vodili Petar i apostoli, a kasnije Jakov (Dj 12,17; 15,13.19), kojega predaja smatra Isusovim bratom (Mk 6,3). Nakon uništenja hrama 70. godine i protjerivanja Židova iz Jeruzalema 135. godine, ta zajednica gubi svoje središte. S vremenom ono što je bilo samorazumljivo prvim učenicima, sinagoga, blagdani, rasprava o tome kako živjeti zapovijedi, postaje strano, pa naposljetku i sumnjivo. Slika se ne mijenja jednim dekretom, nego polako, generacijama koje sve manje pamte da je njihov Gospodin bio Židov među Židovima.

Zašto je ovo meni važno

Dugo sam nosio sliku Isusa kakvu su mi drugi dali. Dobar čovjek, iznad Zakona, došao da nas Zakona oslobodi. Ta slika mi je dugo bila dovoljna, dok nisam počeo ozbiljno čitati Toru. Ne kao uvod u nešto važnije, nego kao Božju riječ samu po sebi. I onda se ta slika jednostavno raspala.

Nisam u Tori tražio dokaze protiv Isusa. Tražio sam razumijevanje. I našao sam nešto suprotno od onoga što sam očekivao. Što više ulazim u Toru, to mi je Isus bliži, ne dalji. Vidim zrak koji je udisao, sinagogu u koju je ulazio po svom običaju, rasprave u kojima je sudjelovao kao jedan od svojih. Meni je to okrenulo cijeli redoslijed kojim sam učen da čitam. Nije prvo Isus, pa možda jednom Tora ako imam vremena. Prvo je Tora, a onda Isus postaje jasniji nego što mi je ikad bio.

Poziv tebi

Ne tražim od tebe da postaneš netko drugi. Tražim samo jedno: prije nego opet suočiš svoju vjeru s izvještajem evanđelja, vrati mu kontekst koji je izvorno imao. Otvori Toru ne kao staru knjigu koju je Isus navodno nadišao, nego kao knjigu koju je on čitao, molio i živio.

Možda ćeš na kraju ostati pri istoj slici koju si oduvijek imao. Možda će se, kao i meni, ta slika promijeniti. Bilo kako bilo, bolje je stajati pred pravim pitanjem nego pred slikom koju nikad nisi provjerio.

Ovo pitanje nužno otvara druga: što to znači za Zakon danas, za Šabat, za hranu, za praksu. Ta pitanja zaslužuju vlastiti prostor, ne skraćeni odgovor na kraju ovog teksta. Dolaze.

Kratka napomena o izvorima

Ovaj tekst oslanja se prije svega na izravno čitanje Tore, proroka, evanđelja i Djela apostolskih. Za povijesni okvir Drugog hrama koristim svjedočanstvo Josipa Flavija, židovskog povjesničara iz prvoga stoljeća, a Hilelov odgovor poganinu prenosim iz talmudske predaje. Tamo gdje idem dalje od onoga što izvještaj izravno pokazuje, kao u razlici između zabrane i poziva ili u čitanju Markova stiha o jelima, to govorim u prvom licu, kao svoje čitanje. Odjeljak o kasnijoj promjeni slike Isusa namjerno je uzak i oprezan, jer ta tema zaslužuje dublju, zasebnu obradu.