Je li se tekst Biblije mijenjao?
Kratki odgovor
Hebrejska Biblija stoljećima se prepisivala rukom, ali svici s Mrtvog mora, oko tisuću godina stariji od srednjovjekovnih rukopisa na kojima počivaju naša izdanja, pokazuju da je njezin tekst sačuvan vrlo vjerno. Razlike su uglavnom u pravopisu i sitnim pogreškama prepisivača, a nijedna ne mijenja ono što Biblija uči.
Knjige Tanaha stoljećima su se prepisivale rukom, na svicima od kože, dugo prije nego što je izumljen tisak. Kad danas otvoriš hebrejsku Bibliju ili prijevod rađen s nje, možeš se s pravom pitati čitaš li iste riječi koje su se čitale u Isusovo vrijeme. Odgovor dolazi s dviju strana: od pisara koji su tekst čuvali i iz špilja kod Mrtvog mora.
Sadržaj
Zašto se to uopće pita?
Nijedan izvorni rukopis koji je napisao prorok ili pisar neke biblijske knjige nije sačuvan. Imamo prijepise, a svaki je prijepis rađen rukom, slovo po slovo. Najstariji cijeli rukopis hebrejske Biblije koji danas postoji jest Lenjingradski kodeks, prepisan 1008. ili 1009. godine. Alepski kodeks, nastao oko 930. godine, stariji je, ali danas nije potpun: od nereda u Alepu 1947. nedostaje mu gotovo cijela Tora.
Između tih rukopisa i Isusova vremena prošlo je gotovo tisuću godina. Zato su neki tvrdili da se tekst kroz tolika stoljeća prepisivanja mogao promijeniti, da su pisari s vremenom nešto dodali, ispustili ili prilagodili. Do sredine dvadesetog stoljeća bilo je vrlo malo starijih hebrejskih rukopisa koji bi se mogli staviti uz te kodekse.
Masoreti: čuvari teksta
Alepski i Lenjingradski kodeks plod su rada masoreta, židovskih pisara i učenjaka koji su djelovali otprilike od sedmog do desetog stoljeća; Lenjingradski je prepisan malo kasnije, po njihovu tekstu. Najpoznatiji masoreti djelovali su u Tiberijadi, u Galileji, gdje je radila obitelj Ben Ašer; iz njihove škole potječe Alepski kodeks. Riječ masora znači predaja, i to dobro opisuje njihov posao: tekst nisu stvarali, nego su čuvali ono što su primili.
Hebrejsko pismo bilježi uglavnom suglasnike, a samoglasnici su se znali iz čitanja i predaje. Masoreti su tekstu dodali male znakove za samoglasnike i naglaske, da se svaka riječ čita onako kako se čitala u sinagogi. Na rubove stranica upisivali su bilješke u kojima su brojali slova, riječi i stihove i bilježili neobične oblike pojedinih riječi. Tako se svaki novi prijepis mogao provjeriti. Pravila prepisivanja bila su stroga, i pisar nije smio ništa mijenjati po svom nahođenju. U Tori Mojsije zapovijeda narodu da Božjim zapovijedima ništa ne doda i od njih ništa ne oduzme (Pnz 4,2). Taj stih govori o zapovijedima, a ne o prepisivanju, ali isto poštovanje vidi se u radu pisara.
Važno je razlikovati dvije stvari. Znakovi za samoglasnike kasniji su, iz vremena masoreta. Suglasnički tekst, sama slova, mnogo je stariji od njih. Dugo se to nije moglo pokazati, a onda je stiglo otkriće kod Mrtvog mora.
Što je pronađeno kod Mrtvog mora
Zimi 1946./1947. beduinski pastiri ušli su u špilju u stijenama kod Kumrana, na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora, i ondje našli stare svitke, neke od njih spremljene u visoke glinene posude. Slijedila su istraživanja okolnih stijena, i do 1956. pronađeno je jedanaest špilja s rukopisima. U njima je bilo oko 900 rukopisa, velikom većinom sačuvanih samo u ulomcima, a oko 230 od njih su rukopisi biblijskih knjiga. Nađeni su dijelovi svih knjiga Tanaha osim Estere, ako se Ezra i Nehemija broje kao jedna knjiga, kako stoje u Tanahu.
Svici potječu otprilike iz vremena od trećeg stoljeća prije Isusa do prvog stoljeća, dakle iz stoljeća prije njegova rođenja i iz njegova vremena. Mnogi istraživači misle da su ih čuvali eseni, jedna od židovskih skupina toga vremena. Prvi su put istraživači imali u rukama cijele svitke i stotine ulomaka biblijskih knjiga na hebrejskom, oko tisuću godina starije od Lenjingradskog kodeksa.
Još je stariji, iako sasvim kratak, zapis Aronova blagoslova (Br 6,24-26) na dvama sićušnim srebrnim svicima iz Jeruzalema, iz vremena oko 600. godine prije Isusa: to je najstariji poznati zapis nekog teksta koji imamo u Bibliji. O njemu više piše priča Srebrni svici iz Ketef Hinoma.
Veliki svitak Izaije
Najpoznatiji među kumranskim svicima pronađen je u prvoj špilji: Veliki svitak Izaije (1QIsa a). U njemu je cijela knjiga proroka Izaije, svih 66 poglavlja, ispisana u 54 stupca na koži dugoj oko 7,3 metra. Prepisan je u drugom stoljeću prije Isusa, više od tisuću godina prije Lenjingradskog kodeksa. Danas se čuva u Jeruzalemu, u Svetištu knjige, dijelu Muzeja Izraela.
Kad su ga usporedili s tekstom masoreta, pokazalo se da je riječ o istoj knjizi, poglavlje za poglavljem. Razlike postoje, ali su uglavnom pravopisne: kumranski pisar češće dodaje slova koja pomažu čitati samoglasnike, a masoretski tekst iste riječi piše kraće. Ostalo su uglavnom sitnice, poput veznika više ili manje ili drukčijeg oblika pokoje riječi. Na nekoliko mjesta pisar je preskočio dio stiha, a ponegdje i cijeli stih, kad mu je oko skliznulo na istu riječ niže, a neka je od tih mjesta poslije dopisala druga ruka. Nijedna od tih razlika ne mijenja ono što knjiga uči. Drugi, nepotpuni svitak Izaije iz iste špilje gotovo je jednak tekstu masoreta.
Neki kumranski svici pokazuju i nešto drukčije oblike teksta pojedinih knjiga, ali tekst koji su sačuvali masoreti među njima je najbolje potvrđen, i nijedna razlika ne dira ono što Biblija uči. Kumran je, dakle, pokazao ono što se prije nije moglo dokazati: tekst koji su masoreti čuvali bio je tu, gotovo slovo za slovom, mnogo stoljeća prije njih.
Isus i svitak Izaije
Luka pripovijeda kako je Isus u Nazaretu, gdje je odrastao, na Šabat, kako je imao običaj, ušao u sinagogu i ustao da čita. Pružili su mu knjigu proroka Izaije. On je razvio svitak i našao mjesto u kojem prorok govori da je Duh Gospodnji na njemu, jer ga je Gospodin pomazao da siromasima donese radosnu vijest (Iz 61,1-2). Zatim je svitak smotao, vratio ga poslužitelju i sjeo, a oči svih bile su uprte u njega. Rekao im je da se to Pismo danas ispunilo dok su ga slušali (Lk 4,16-21).
Veliki svitak Izaije stariji je od toga događaja više od jednog stoljeća. To nije svitak iz Nazareta, ali pokazuje kakva je bila knjiga Izaije u Isusovo vrijeme: ista knjiga, poglavlje za poglavljem, koju i danas čitamo u svojim Biblijama. U njemu stoji i mjesto koje je Isus čitao.
Isus je o Pismu govorio s velikim poštovanjem. Rekao je da, dok ne prođu nebo i zemlja, iz Zakona neće nestati ni najmanje slovo ni jedna crtica (Mt 5,18). Te riječi ne govore o rukopisima i prepisivačima, nego o trajnosti Tore. Ali pokazuju kako se prema Pismu treba odnositi: to nije knjiga s kojom se postupa olako. Tako su ga stoljećima shvaćali i pisari koji su ga čuvali.
Moj zaključak
Svici s Mrtvog mora nisu otkrili neku drukčiju Bibliju. Pokazali su da je kroz stoljeća prepisivanja ostala ista knjiga. Kad čitam Tanah u hebrejskom izvorniku, ili prijevod rađen s njega, čitam tekst koji su naraštaji pisara čuvali s velikom pažnjom, jer za njih to nije bila obična knjiga. Zato mi je hebrejski izvornik mjerilo. Izvorni rukopis nijedne knjige nemamo, ali uvjeren sam da u Tanahu čitam ono isto Pismo koje je Isus čitao u sinagogi.
Izaija, čija je knjiga u jednom prijepisu gotovo dvije tisuće godina ležala u špilji kod Mrtvog mora, zapisao je i ovo: trava se suši, cvijet vene, a riječ našega Boga ostaje zauvijek (Iz 40,8). Tekst koji su toliki naraštaji čuvali s takvom pažnjom sada je pred tobom: čitaj ga s tim pouzdanjem.
Prati Svjetlo nad Pismom
Svakog tjedna nova paraša, a povremeno i nova studija ili odgovor na pitanje. Prati stranicu na Facebooku ili Instagramu.
Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/pitanja/je-li-se-tekst-biblije-mijenjao