Jesu li apokrifi dio Biblije?
Kratki odgovor
Apokrifi, koje neki zovu deuterokanonskim knjigama, židovske su knjige iz razdoblja između Tanaha i Novog zavjeta. Nema ih u hebrejskoj Bibliji koju je Isus čitao, Isus ih nikad ne navodi kao Pismo, a Prva knjiga o Makabejcima i sama kaže da u njezino vrijeme nije bilo proroka. Vrijedne su kao povijest, ali nisu dio Pisma.
U nekim hrvatskim Biblijama naći ćeš knjige kojih u drugima nema: Tobiju, Juditu, dvije knjige o Makabejcima, Sirahovu knjigu. Te se knjige često zovu apokrifi. Jesu li i one Pismo? Odgovor je najbolje potražiti na tri mjesta: u Bibliji koju je Isus čitao, u njegovim riječima i u onome što te knjige same kažu o sebi.
Sadržaj
Što su apokrifi
Riječ apokrif dolazi od grčke riječi apokryphos, koja znači skriven, a ne lažan. Tim se imenom često zovu židovske knjige nastale u stoljećima između posljednjih knjiga Tanaha i Isusova vremena. U hrvatskim prijevodima koji ih sadrže, poput Zagrebačke Biblije, to su Tobija, Judita, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, Knjiga Mudrosti, Sirahova knjiga i Baruh, uz koji stoji i Jeremijina poslanica. Knjige Estere i Daniela ondje imaju i dodatke: Esteri su pridodane molitve, a Danielu pjesma trojice mladića u peći te pripovijesti o Suzani i o Belu i zmaju.
U izdanjima koja ih sadrže zovu se deuterokanonske knjige („drugi kanon”), a riječju apokrif ondje se zovu drugi spisi, poput Henokove knjige i gnostičkih evanđelja iz kasnijih stoljeća, kojih nema ni u jednoj Bibliji koju ćeš naći u nas. Ovdje se riječ apokrif rabi u uobičajenom značenju: knjige kojih nema u hebrejskoj Bibliji.
Koje Biblije ih imaju
Imaju ih katolički i pravoslavni prijevodi Biblije (pravoslavni još i nekoliko drugih), a židovska Biblija i protestantski prijevodi ih nemaju.
Te su knjige sačuvane uglavnom na grčkom, uz grčke prijevode židovskih spisa, i tako su ušle u rukopise kršćanskih Biblija. Potkraj četvrtog stoljeća Jeronim je prevodio Pismo na latinski i u predgovorima pojedinim knjigama razlikovao knjige hebrejskog Pisma od ostalih, a za te druge napisao da se čitaju za pouku, ali ne kao temelj nauka. Drugi su ih u njegovo vrijeme već čitali zajedno s Pismom, a Tridentski sabor proglasio ih je 1546. dijelom Biblije Katoličke crkve. Knjige Tanaha čitale su se kao Pismo u sinagogama mnogo prije nastanka ijedne crkve i ijednog sabora: nijedan sabor nije stvorio Pismo, nego je samo odlučivao što će priznati za sebe.
Biblija koju je Isus čitao
Pismo koje je Isus slušao i čitao u sinagogi zove se Tanah: Tora, Neviim (Proroci) i Ketuvim (Spisi). Isus to Pismo spominje u tri dijela kad uskrsli govori učenicima o onome što o njemu piše „u Mojsijevom zakonu, prorocima i psalmima” (Lk 24,44 SHP). Psalmi tu vjerojatno stoje za cijeli treći dio, kojemu su najpoznatija knjiga. Nijedne knjige s gornjeg popisa nema u Tanahu. Kako je ta Biblija bila složena, pokazuje studija Kojim je redom Isus čitao Pismo?
Povjesničar Josip Flavije, Židov iz Isusova stoljeća, piše da Židovi imaju dvadeset i dvije knjige kojima s pravom vjeruju (vjerojatno iste, drukčije brojene), a da ono što je zapisano od perzijskog kralja Artakserksa do Josipova vremena nema jednaku vjerodostojnost, jer otada nije bilo neprekinutog niza proroka (Protiv Apiona 1,8).
Od Abela do Zaharije
Isus često navodi Toru, Proroke i Psalme kao Pismo, ali nijednom tako ne navodi neku od knjiga s gornjeg popisa. Sama ta šutnja ne bi bila dovoljna, jer ne navodi ni neke knjige Tanaha, poput Estere, a odjek neke misli nije isto što i navod uz riječi „pisano je”. Zato je važnija jedna njegova rečenica koja pokazuje opseg toga Pisma. Prekoravajući pismoznance i farizeje, kaže da će na njih pasti sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi Abela pravednika do krvi Zaharije, ubijenog između Svetišta i žrtvenika (Mt 23,35; Lk 11,51).
Abel je prvi ubijeni čovjek u Pismu, u Postanku, prvoj knjizi Tanaha (Post 4,8-10). Zahariju, sina svećenika Jojade, po kraljevoj su zapovijedi kamenovali u predvorju Doma Gospodnjeg (2 Ljet 24,20-21), a Ljetopisi u uobičajenom hebrejskom poretku zatvaraju Pismo. Sve upućuje na to da Isus tako jednom rečenicom obuhvaća Tanah od prve do posljednje knjige. Zašto ga Matej zove sinom Barahijinim, razmatra studija o redoslijedu knjiga Tanaha. To nije neoboriv dokaz, ali je jak trag: Pismo koje Isus ima pred očima počinje Postankom i završava Ljetopisima, a apokrifi u njega ne ulaze.
Što kažu same knjige
Možda je najjasniji svjedok Prva knjiga o Makabejcima. Kad je oskvrnjeni žrtvenik u Hramu srušen, njegovo je kamenje ostavljeno na brdu Hrama dok ne dođe prorok i ne kaže što s njim (1 Mak 4,46). O nevolji nakon smrti Jude Makabejca knjiga kaže da je bila velika, kakve nije bilo otkad su se prestali pojavljivati proroci (1 Mak 9,27). A kad Židovi i svećenici Šimuna postavljaju za vođu i velikog svećenika, odluka vrijedi dok se ne pojavi vjerodostojan prorok (1 Mak 14,41). Stihovi knjiga o Makabejcima ovdje su prepričani, a brojevi su isti u hrvatskim prijevodima koji te knjige sadrže.
To je povijesni iskaz same knjige: ona za sebe ne tvrdi da je proročka riječ, nego proroka čeka.
Jedan primjer: žrtva za mrtve
Druga knjiga o Makabejcima pripovijeda da su pod odjećom poginulih Judinih vojnika nađeni predmeti posvećeni idolima, što Tora zabranjuje (2 Mak 12,40). Juda je tada sabrao novac i poslao ga u Jeruzalem za žrtvu za grijeh, a knjiga to povezuje s nadom u uskrsnuće i kaže da je prinio žrtvu za mrtve da im se oproste grijesi (2 Mak 12,43-45).
Nada u uskrsnuće ima svoje mjesto i u Tanahu (Dn 12,2). Ali žrtve ni molitve kojom bi se mrtvima oprostili grijesi ondje nema ni u jednoj knjizi. U Tanahu se čovjekov put odlučuje za života: mrtvi više ništa ne znaju i u podzemlju nema ni djela ni razmišljanja (Prop 9,5.10). Ezekiel kaže da svatko odgovara za sebe i da će zloća grešnika biti na njemu (Ez 18,20).
Kako ih čitati
To ne znači da apokrife treba odbaciti. Prva knjiga o Makabejcima jedan je od glavnih izvora za povijest drugog stoljeća prije Isusa. Pripovijeda kako je kralj Antioh IV. Epifan oskvrnuo Hram i zabranio držanje Tore, kako se narod pobunio pod vodstvom Jude Makabejca i njegove braće i kako je Hram očišćen i ponovno posvećen. Juda, njegova braća i sav zbor Izraelov odredili su tada da se dani posvećenja žrtvenika svake godine slave osam dana (1 Mak 4,52-59). To je blagdan Posvećenja, koji se danas zove Hanuka (hanuka znači posvećenje). Isus je za taj blagdan bio u Hramu u Jeruzalemu (Iv 10,22-23).
Mjerilo za svaku takvu knjigu daje Izaija, koji upućuje na Toru i svjedočanstvo (hebrejski le-tora ve-li-teuda, Iz 8,20): tko ne govori po toj riječi, za njega nema zore. Ono što se slaže s Torom i Prorocima može se čitati s koristi.
Moj zaključak
Biblija koju je Isus držao u rukama i iz koje je navodio jest Tanah, od Postanka do Ljetopisa. Njega uzimam kao mjerilo, jer ga je i on tako uzimao: iz njega je odgovarao kušaču i iz njega je učenicima tumačio što je o njemu zapisano. Apokrife čitam kao povijest jednog važnog razdoblja, vremena kad je Hram ponovno posvećen, ali ne kao Božju riječ. Tako se predstavlja i Prva knjiga o Makabejcima: kao zapis vremena koje je čekalo proroka. Ako ih otvoriš, čitaj ih s Tanahom pokraj sebe.
Prati Svjetlo nad Pismom
Svakog tjedna nova paraša, a povremeno i nova studija ili odgovor na pitanje. Prati stranicu na Facebooku ili Instagramu.
Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/pitanja/jesu-li-apokrifi-dio-biblije