Putevima Tore · Vajece

13 min čitanjaautorski tekst
Uspravljen kamen s tragom ulja i mali glineni vrč uz njegovo podnožje, a iza kamena ljestve koje se gube u nebu sa zvijezdama

Putevima Tore: Vajece

I iziđe

Post 28,10–32,2. Ljestve u Betelu, dvadeset godina u Labanovoj kući i anđeli na povratku

Pročitaj parašu Post 28,10–32,2

Suvremeni hrvatski prijevod (SHP), na našim stranicama Biblije

Paraša Toledot završila je Jakovljevim bijegom. Pred ocem je Božje ime izgovorio u laži: Gospodin, tvoj Bog (27,20). Sada je sam na putu iz Beer Šebe prema Haranu (28,10). Vajece znači „i iziđe”. Paraša počinje anđelima Božjim na ljestvama u Betelu (28,12), a završava anđelima Božjim koji mu na povratku izlaze u susret (32,1-2). Između toga stoji dvadeset godina u kojima Bog ostaje s čovjekom koji još nije ono što će postati.

Sadržaj
  1. Kamen pod glavom
  2. Kuća Božja
  3. Ako Bog bude sa mnom
  4. Na zdencu
  5. Ujutro, gle, Lea
  6. Gospodin vidi Leu
  7. Daj mi djecu
  8. Pruće uz pojila
  9. Ukradeno srce
  10. Dvadeset godina
  11. Gomila svjedočanstva
  12. Moj zaključak
  13. Zašto mi je ovo važno
  14. Poziv tebi

Kamen pod glavom

Jakov noći na jednom mjestu, jer je sunce zašlo, i pod glavu stavlja kamen (28,11). U snu vidi ljestve postavljene na zemlji, s vrhom do neba; hebrejska riječ, koja se u Bibliji javlja samo ovdje, može značiti ljestve ili stube. Po njima se anđeli Božji uspinju i silaze (28,12): najprije se uspinju, onda silaze.

Tada mu progovori Gospodin, Bog Abrahama i Izaka: zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu; bit će ga kao praha na zemlji, a po tebi i tvome potomstvu bit će blagoslovljeni svi rodovi zemlje (28,13-14). Onda dolazi riječ koja nosi cijelu parašu: ja sam s tobom, čuvat ću te kamo god pođeš i vratit ću te u ovu zemlju; neću te ostaviti dok ne učinim što sam ti rekao (28,15).

Bog ne traži da Jakov najprije postane bolji. Dolazi prvi, k čovjeku koji je prevario oca i sada bježi. To ne znači da odobrava prijevaru; dvadeset godina koje slijede pokazat će koliko ona košta. Ali Bog počinje ondje gdje Jakov jest: na kamenu, u bijegu.

U prošloj paraši spomenuli smo Isusovu riječ Natanaelu: vidjet ćete nebo otvoreno i anđele Božje kako uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim (Iv 1,51). Ovdje je izvor te slike, i to istim redom: najprije uzlaze, onda silaze.

Kuća Božja

Jakov se budi i kaže: zaista je Gospodin na ovome mjestu, a ja to nisam znao (28,16). Obuzme ga strah: ovo je kuća Božja i vrata neba (28,17). Zna da nije sanjao običan san, nego da mu je govorio Bog. Ujutro kamen koji mu je bio pod glavom uspravi kao spomen-stup i izlije na njega ulje (28,18), a mjesto nazove Betel, Božja kuća; prije se zvalo Luz (28,19).

Ulje u Tanahu često prati pomazanje. Njime se posvećuju Šator sastanka i svećenici (Izl 30,22-30), a kad je Samuel uljem pomazao Davida, od toga dana na Davidu je bio Duh Gospodnji (1 Sam 16,13). Kod Davida ulje i Duh dolaze zajedno, a Izaija ih spaja u jednoj rečenici: Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomazao (Iz 61,1). Poslije mu u snu anđeo Božji prenosi Božju riječ: ja sam Bog Betela, gdje si pomazao kameni stup i zavjetovao mi se (31,13). Jakovljev kamen bio je spomen, a ne idol. Ali Tora će poslije zabraniti podizanje svetih stupova, koje Gospodin mrzi (Pnz 16,22), a Levitski zakonik tu zabranu stavlja uz idole i kipove (Lev 26,1). Upravo u Betelu kralj Jeroboam postavit će jednoga dana zlatno tele (1 Kr 12,28-29). Spomen na Boga ljudi lako pretvore u idol.

Ako Bog bude sa mnom

Onda se Jakov zavjetuje: ako Bog bude sa mnom i čuva me na ovom putu, ako mi da kruha za jelo i odjeće za odijevanje i ako se u miru vratim u očevu kuću, Gospodin će biti moj Bog (28,20-21). Jakov postavlja uvjete upravo za ono što mu je Bog već obećao (28,15): da bude s njim, da ga čuva i da ga vrati. U tome vidim čovjeka koji još sumnja i pregovara, kao nekoć s Ezavom oko variva, a Bog ga ipak prima takvoga.

A nešto se ipak pomaknulo. Pred ocem je rekao tvoj Bog (27,20), a ovdje prvi put kaže moj Bog. Još s ako, ali moj.

Zavjet završava desetinom: od svega što mi daš, tebi ću davati desetinu (28,22). Jakov to obećava stoljećima prije Sinaja, kao što je Abram dao Melkisedeku desetinu od svega (14,20). U zemlji će desetina poslije pripadati Levitima, za njihovu službu u Šatoru sastanka (Br 18,21).

Na zdencu

U zemlji istočnih naroda Jakov nailazi na zdenac u polju, tri stada ovaca i velik kamen na otvoru, koji pastiri odvaljuju tek kad se skupe sva stada (29,1-3). Kad ugleda Rahelu, kćer svoga ujaka Labana, ne čeka. Sam odvali kamen, napoji stado, poljubi Rahelu i glasno zaplače (29,10-11).

Laban ima dvije kćeri. Za stariju, Leu, hebrejski kaže da su joj oči bile nježne. Neki prijevodi kažu slabe, drugi lijepe, pa na toj riječi ne treba graditi. Mlađa, Rahela, bila je lijepa stasa i lica (29,17). Jakov za Rahelu služi sedam godina, a one mu se učine kao nekoliko dana, jer ju je volio (29,20). Hebrejski ovdje ima iste riječi, nekoliko dana, kojima ga je majka ispratila od kuće (27,44).

Ujutro, gle, Lea

Laban okupi sve ljude toga mjesta i priredi gozbu, a navečer k Jakovu uvede Leu (29,22-23). Ujutro, gle, to je Lea. Jakov pita: zašto si me prevario? (29,25). Kako je nije prepoznao? Izvještaj kaže samo da je bila večer i gozba. Hebrejska riječ za gozbu dolazi od glagola piti, pa je vjerojatno i mladoženja te večeri pio, a možda je nevjesta bila pod velom, kao Rebeka pred Izakom (24,65). Ni jedno ni drugo izvještaj ne kaže.

Ono što kaže dovoljno je. Glagol prevariti ovdje je istoga korijena kao Izakova riječ: tvoj je brat došao s prijevarom (27,35). Izak nije vidio jer su mu oči oslabile (27,1), a Jakov zato što je bila noć. Jakov se pred ocem izdao za prvorođenca (27,19), a Laban sada kaže: kod nas se mlađa ne daje prije prvorođene (29,26), kako doslovno kaže hebrejski, riječju istoga korijena. Tora ne dodaje osudu. Jakov sada iznutra upoznaje kako je kad te prevare onim što ne vidiš.

Nakon svadbenoga tjedna Jakov dobiva i Rahelu, za još sedam godina službe (29,27-28). Jakov voli Rahelu više nego Leu (29,30), i ljubav se opet dijeli, kao u kući njegovih roditelja (25,28).

Gospodin vidi Leu

Ovdje se priča okreće: Gospodin vidi da Lea nije voljena i otvara joj utrobu, a Rahela je nerotkinja (29,31). Muž je ne voli, ali Gospodin je vidi.

Lea sinovima daje imena iz svoga srca. Ruben, jer je Gospodin vidio moju nevolju, a sad će me muž voljeti. Šimun, jer je Gospodin čuo da nisam voljena. Levi, jer će se sad muž vezati uz mene (29,32-34). Kod četvrtoga kaže: ovaj put hvalit ću Gospodina, i daje mu ime Juda (29,35). Prva tri imena govore o mužu, četvrto samo o Gospodinu.

Nevoljena žena postaje majka Levija, od kojega dolazi svećenička služba, i Jude, od kojega dolaze kraljevi. I upravo je Lea pokopana u Makpeli (49,31), gdje će ležati i Jakov, a Rahela uz put prema Efrati, to jest Betlehemu (35,19).

Daj mi djecu

Rahela zavidi sestri i kaže Jakovu: daj mi djecu, inače ću umrijeti (30,1). Jakov se razljuti: zar sam ja na Božjem mjestu? (30,2). U ovom trenutku Rahela traži djecu od muža, a ne od Boga. Ni za Jakova izvještaj ne bilježi da je molio za nju, kao Izak za Rebeku (25,21). Kao Sara s Hagarom (16,2), Rahela daje Jakovu Bilhu da rodi na njezina koljena, kako doslovno kaže hebrejski, to jest da dijete bude njezino (30,3). Rađaju se Dan i Naftali, a kod Naftalija Rahela kaže: borila sam se sa svojom sestrom i nadvladala (30,8). Lea na to daje Zilpu, i dolaze Gad i Ašer (30,9-13).

Ruben u polju nađe mandragore (30,14). To je otrovna biljka kojoj su u starom svijetu pripisivali moć da budi ljubav i plodnost. Lea Raheli kaže: zar ti je malo što si mi uzela muža? (30,15). Rahela dobiva mandragore, a rađa Lea: Isakara, Zebuluna i Dinu (30,17-21). Tek tada se Bog sjeti Rahele, usliša je i otvori joj utrobu (30,22). Ona kaže: Bog je uklonio moju sramotu, i daje sinu ime Josip: neka mi Gospodin doda još jednoga sina (30,23-24). Sve sinove i njihove majke možeš pronaći u rodoslovlju Abrahama, Izaka i Jakova.

Tora će poslije zapisati: dok ti je žena živa, ne uzimaj njezinu sestru za ženu, da joj ne postane suparnica (Lev 18,18). Izvještaj ne kaže da je Rahelina neplodnost bila kazna. Ali pokazuje upravo takvu kuću: dvije sestre, dvije suparnice. Tora zabranjuje ono što je ova kuća proživjela.

Pruće uz pojila

Laban je gatanjem doznao da ga Gospodin blagoslivlja zbog Jakova (30,27), pa ga zadržava. Za plaću Jakov traži ono što je u stadu rjeđe: pjegave i šarene ovce i koze i crnu janjad (30,32). Jakov tada na svježem pruću topole, badema i platane oguli bijele pruge i stavi ga u pojila (30,37-38). Stado mu raste i on se silno obogati (30,43).

Ali ženama Jakov ne spominje pruće. Kaže: Bog je oduzeo stoku vašem ocu i dao je meni (31,9), a anđeo mu je u snu rekao: vidio sam sve što ti Laban radi (31,12). Jakov je imao svoju zamisao, a Bog svoj razlog. Raditi ono što je do tebe nije krivo, i ne treba sjediti i čekati da nešto padne s neba. Ali rod ne daje pruće, nego Bog.

Ukradeno srce

Labanovo lice prema Jakovu više nije kao prije, a Gospodin kaže: vrati se u zemlju svojih otaca, i ja ću biti s tobom (31,2-3). Jakov ženama govori da mu je njihov otac deset puta mijenjao plaću, ali Bog Labanu nije dao da mu naudi (31,7). Rahela i Lea odgovaraju da u očevoj kući više nemaju baštine, jer ih otac smatra strankinjama: prodao ih je; učini sve što ti je Bog rekao (31,14-16).

Dok je Laban na striži ovaca, Rahela ukrade očeve kućne idole (31,19), a u sljedećem stihu stoji isti glagol: Jakov je ukrao Labanovo srce, jer mu nije rekao da odlazi (31,20). Jakov će poslije reći da se bojao da mu Laban ne otme kćeri (31,31), i taj je strah razumljiv. Ali meni se čini da Bog, kad je rekao vrati se, nije rekao kradom. Kad ti Bog pokaže kamo, to još ne znači da smiješ ići bilo kako.

Laban ga sustiže u gorskom kraju Gilead (31,21-23), ali noću Bog Labanu u snu kaže: čuvaj se da Jakovu ne kažeš ni dobro ni zlo (31,24.29). Jakovljev način nije bio dobar, a Bog ga je ipak čuvao, kako je obećao u Betelu (28,15).

Jakov ne zna za idole i kaže: kod koga nađeš svoje bogove, neka ne ostane živ (31,32). Ne zna što se drži u njegovu domu, a izgovara smrtnu presudu. Tko vodi dom, odgovara i za ono što je u njemu. Rahela je idole skrila u devino sedlo i sjela na njih, a ocu rekla da ne može ustati, jer ima ono što je ženama obično (31,34-35). Bogovi koji se mogu ukrasti i na kojima se sjedi nikoga ne čuvaju.

Dvadeset godina

Tek kad ga Laban optuži za krađu i pretraži mu šatore, Jakov plane (31,36). Dvadeset godina bio sam kod tebe, kaže; danju me pržila žega, noću hladnoća, a san mi je bježao s očiju; četrnaest godina služio sam za tvoje kćeri i šest za stado, a ti si mi deset puta mijenjao plaću (31,38-41). Za takve slučajeve Tora daje zapovijed: ne iskorištavaj siromašnoga najamnika, bio iz tvoga naroda ili stranac; isplati ga istoga dana prije zalaska sunca, da ne zavapi Gospodinu protiv tebe (Pnz 24,14-15; Lev 19,13). Kad plaće danas kasne tjednima i mjesecima, već se na ovoj jednoj zapovijedi vidi koliko se Božje zapovijedi krše.

Ipak, čovjek koji je otišao bez riječi sada govori samo o tome kako je on bio prevaren. Za svoj rad Jakov ima pravo, i Bog mu je to već potvrdio u snu (31,12). Jakov to i sam kaže: da nije sa mnom bio Bog moga oca, Bog Abrahamov i Strah Izakov, otpustio bi me praznih ruku; Bog je vidio moju nevolju i trud mojih ruku (31,42). Strah Izakov, kako doslovno kaže hebrejski, ime je za Boga pred kojim je Izak stajao u strahopoštovanju. Jakov je radio pošteno, ali nije otišao bez krivnje.

Gomila svjedočanstva

Laban i Jakov sklapaju savez kod gomile kamenja. Laban je zove aramejski Jegar Sahaduta, a Jakov hebrejski Galed; oboje znači gomila svjedočanstva (31,47). To su prve aramejske riječi u Bibliji. Mjesto se zove i Mispa, straža: neka Gospodin bdije nada mnom i nad tobom kad se rastanemo (31,49). To nije blagoslov prijateljstva, nego riječ dvojice koji jedan drugome ne vjeruju: neka Bog pazi, jer mi ne možemo. Jakov se zaklinje Strahom svoga oca Izaka, prinosi žrtvu i poziva rodbinu na obrok (31,53-54).

Ujutro Laban blagoslovi unuke i kćeri i vrati se kući (31,55). Jakovu izađu u susret Božji anđeli, i on kaže: ovo je Božji tabor, pa mjesto nazove Mahanaim, dva tabora (32,1-2). Pred njim je brat koji ga je htio ubiti, a Bog ga dočekuje anđelima, kao što ih je vidio i kad je odlazio.

Moj zaključak

Jakov je otišao sam, s kamenom pod glavom, a vraća se s četiri žene, jedanaest sinova, kćeri Dinom i velikim stadima. U Betelu mu je Bog rekao: ja sam s tobom (28,15), i tu riječ drži kroz svih dvadeset godina, do anđela u Mahanaimu (31,3.42; 32,1-2).

U ovoj paraši ljudi ne vide: Izaku su oči oslabile, Jakov u mraku ne prepozna Leu, Laban ne vidi idole pod sedlom. Ali Bog vidi: vidi Leinu nevolju (29,32), vidi što Laban čini Jakovu (31,12) i vidi Jakovljev trud (31,42).

Vjerujem da Bog s čovjekom kojega oblikuje radi onoliko koliko mu taj čovjek dopusti. Poštuje njegovu volju i ne lomi ga, ali od njega ne odustaje. Jakovljev put mogao je biti lakši. Bio je hod po trnju, jer ni ljudi oko njega ni on sam nisu živjeli po Božjim zapovijedima: Laban vara, sestre se natječu, Jakov odlazi kradom. Božja vjernost nije dopuštenje da i mi tako živimo. Zapovijedi koje će Tora poslije dati o sestrama i o plaći poštedjele bi ovu kuću mnogo boli. Zapovijedi nisu teret, nego put s manje trnja.

Zašto mi je ovo važno

Lea daje nadu onima koje nitko ne bira. Ljudi su gledali Rahelin stas i lice, a Bog je vidio Leinu nevolju.

Daje nadu i onima koji dugo mole za svoje. Bog nije odustao od Jakovljeve kuće, pa ne odustajemo ni mi od svoje djece, prijatelja i rodbine: molimo za njih, ostajemo im prijatelji i pomažemo im korak po korak. A noć u Gileadu podsjeća na ono što lako zaboravimo: kad Bog ne bi ispravljao krive putove koje sami pravimo, ne bismo ih preživjeli. Važno mi je i Jakovljevo obećanje desetine: od svega što imaš, deseti dio za Božje djelo.

Poziv tebi

Dvadeset godina jednoga života stane u ovu parašu, od 28,10 do 32,2. Zastani kod svakoga mjesta gdje ljudi ne vide, a Bog vidi. Govoriš li Bogu: ti si moj Bog, ili još: bit ćeš moj Bog, ako? Gdje si, prema onima koji rade za tebe, Laban, a gdje Jakov koji se opravdava? Kome pripisuješ uspjeh, svome pruću ili Bogu? Znaš li što se drži u tvojoj kući? Anđeli su Jakova već dočekali, a sljedećega tjedna, u paraši Vajišlah, od Post 32,3 do 36,43, on ide u susret Ezavu.

← Natrag na naslovnicuNa vrh članka ↑