Putevima Tore: Vajišlah
Post 32,3–36,43. Noć kod Jaboka, pravo ime i susret s bratom licem u lice
Pročitaj parašu Post 32,3–36,43
Suvremeni hrvatski prijevod (SHP), na našim stranicama Biblije
Na kraju paraše Vajece Jakova su dočekali Božji anđeli (32,1-2). Vajišlah znači „i posla”: sada Jakov šalje glasnike bratu Ezavu u Seir, u zemlju Edom (32,3). Za anđele i za glasnike hebrejski ima istu riječ, mal’ahim: Bog je poslao svoje, a Jakov sada šalje svoje. Od Labana je Jakov otišao kradom, a bratu se sada sam javlja. Između bijega i susreta stoji jedna noć kod potoka Jaboka, u kojoj Jakov izgovara svoje pravo ime i vidi Božje lice.
Sadržaj
Strah i dva tabora
Jakov poručuje: mome gospodaru Ezavu ovako kaže tvoj sluga Jakov (32,4), i traži samo bratovu naklonost (32,5). Glasnici javljaju da Ezav dolazi s četiri stotine ljudi (32,6). Jakov se silno uplaši i dijeli ljude i stada u dva tabora, da se barem jedan spasi (32,7-8).
Bog mu je rekao: vrati se, i bit ću s tobom (31,3), a on ipak drhti. Vjera i strah često stoje jedno uz drugo, i to je ljudski. Hrabrost raste iz života s Bogom, kao što će Bog poslije reći Jošui: budi snažan i hrabar, jer je Gospodin s tobom kamo god pođeš (Jš 1,9).
Nisam dostojan
Onda Jakov moli. Podsjeća Boga na njegovu riječ: ti si mi rekao, vrati se (32,9), i kaže: „nisam dostojan sve ljubavi i vjernosti koje si iskazao svome slugi” (32,10 SHP). Hebrejski ovdje ima hasadim, množinu od hesed, i emet: ljubav koja daje više nego što mora i vjernost koja drži riječ. Preko Jordana je prešao samo sa štapom, a sada su od njega dva tabora (32,10). U Betelu je postavljao uvjete (28,20-21). Ovdje priznaje strah, ništa ne traži kao zasluženo i drži se onoga što je Bog obećao (32,11-12).
Jakov, dakle, dijeli tabor, moli i šalje dar. Kao kod pruća uz pojila, radi ono što je do njega, a spasenje traži od Boga.
Dar pred licem
Za brata odvaja stotine koza i ovaca, deve, krave i magarce, stado po stado, s razmakom (32,13-16). Čemu dar služi, kaže sam: hoće njime brata primiriti (32,20). Hebrejski u tom stihu četiri puta ima riječ lice, panim. Hebrejski kaže otprilike: pokrit ću njegovo lice darom koji ide pred mojim licem, a onda ću vidjeti njegovo lice; možda će podići moje lice.
Za mito Tora kaže da i oštrovidnoga čini slijepim (Izl 23,8; Pnz 16,19). Dar može kupiti čovjeka i zamagliti mu pogled, i zato traži oprez. Jakovljev prvi plan bio je blizu toga: bratovo lice pokriti stadima. Ali prije Ezava Jakov će stati pred drugo lice.
Kako se zoveš?
Noću Jakov preko gaza na potoku Jaboku prevodi obitelj i sav imetak (32,22-23). Ostaje sam, i neki se čovjek s njim hrva do svanuća (32,24). Kad vidi da ga ne može svladati, udari ga u zglob kuka (32,25) i traži da ga pusti, jer dolazi dan. Jakov odgovara: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš” (32,26 SHP).
Onda dolazi pitanje oko kojega se okreće cijela paraša: kako se zoveš? I Jakov kaže: Jakov (32,27).
Pred ocem čije oči više nisu vidjele nekoć je odgovorio drukčije: ja sam Ezav, tvoj prvorođenac (27,18-19). Tako je uzeo blagoslov, kako smo vidjeli u paraši Toledot, a Ezav je u njegovu imenu čuo varalicu (27,36). Sada opet traži blagoslov, ali pod svojim imenom, i time priznaje sve što u tom imenu stoji.
Tek nakon toga priznanja dolazi novo ime, Izrael, „jer si se borio s Bogom i s ljudima, i pobijedio” (32,28 SHP). Onaj koji je brata držao za petu postaje onaj koji se borio s Bogom. Kad Jakov pita za njegovo ime, čuje samo: zašto pitaš kako se zovem? I ondje ga blagoslovi (32,29).
Licem u lice
Tko je bio taj čovjek? Izvještaj ga zove čovjekom (32,24). Jakov mjesto naziva Penuel, Božje lice: „Vidio sam Boga licem u lice, a život mi je bio pošteđen” (32,30 SHP). Hošea kaže da se borio s Bogom (Hoš 12,3), u sljedećem stihu ga zove anđelom i dodaje ono čega u Postanku nema: „S anđelom se hrvao i pobijedio, a onda je plačući tražio blagoslov” (Hoš 12,4 SHP). Dalje od toga Pismo ne ide, pa ne idemo ni mi.
Vjerujem da je Jakov te noći molio i tražio oproštenje. Nije povrijedio samo brata: kad je varao oca, poslužio se i Božjim imenom (27,20). Tko povrijedi čovjeka, povrijedio je i Boga, i zato oproštenje traži od obojice, a čovjeku nadoknađuje štetu. Jakov ide tim redom: noću moli pred Bogom, ujutro ide bratu, a tek poslije gradi žrtvenik u Betelu. I ne pušta dok ne dobije blagoslov; upornost u molitvi ovdje mijenja ime.
Kad je bježao od kuće, sunce je zašlo (28,11). Sada nad njim izlazi, a on hramlje (32,31). Blagoslov nosi na sebi, šepajući. Zato Izraelci do danas ne jedu mišić na zglobu kuka (32,32): rana jednoga čovjeka postala je sjećanje naroda.
Kao Božje lice
Jakov sada ide ispred svih i sedam se puta klanja do zemlje (33,3). Ezav mu trči u susret, pada mu oko vrata i ljubi ga, i obojica plaču (33,4). Kad Ezav odbije stada, jer ima dovoljno (33,9), Jakov navaljuje: primi dar, jer „vidjeti tvoje lice je kao vidjeti Božje lice” (33,10 SHP). Tko je noću vidio Božje lice, ujutro ga prepoznaje u licu brata koji ga je primio.
Onda kaže: „prihvati blagoslov koji sam ti donio” (33,11 SHP). Stih prije dar se zove minha, a sada birkati, moj blagoslov, od riječi beraha, za kojom je Ezav nekoć plakao (27,34.38). Otac je Jakovu rekao da vlada braćom (27,29), a Jakov Ezava zove gospodarom, a sebe slugom (32,4; 33,5.8). Očev blagoslov ne može vratiti, jer je izgovoren i ostaje (27,33). Ali bratu prvi put daje, umjesto da mu uzima: čast, imetak i riječ blagoslov, i dar postaje naknada. Božje obećanje Abrahamu time ne prelazi na Ezava; to su Jakovu potvrdili i otac i Bog (28,3-4.13-15).
Sve upućuje na to da je Bog Ezavovo srce omekšao prije susreta, kao što je Labana upozorio u snu (31,24).
Sukot i Šekem
Ezav se vraća u Seir, a Jakov odlazi u Sukot i gradi zaklone za stoku (33,16-17). Sukot znači sjenice, i ista riječ poslije daje ime blagdanu Sjenica (Lev 23,34.42-43).
Zatim stiže u Šekem, a hebrejski kaže da je stigao šalem, čitav (33,18), riječju istoga korijena kao šalom. U Betelu je tražio da se vrati u miru (28,21), i Bog je svoj dio ispunio. Jakov se utabori pokraj grada, ne u njemu, i kupuje ondje zemlju (33,18-19). To je prvi kupljeni posjed poslije Makpele (23,16-20). Ondje podiže žrtvenik El Elohe Jisra’el, Bog je Bog Izraelov (33,20). Ali u Betel, gdje je dao zavjet, ne ide dok ga Bog ne pozove (35,1). Između Šekema i Betela stoji najteže poglavlje paraše.
Dina
Dina, kći koju je Lea rodila Jakovu, izlazi posjetiti žene toga kraja (34,1). Šekem, sin Hamora, vladara te zemlje, uzima je k sebi i obeščasti je (34,2). Tora sama izriče sud: učinio je ono što je u Izraelu „skandalozno i nedopustivo” (34,7 SHP). Krivnja je njegova.
Šekem poslije govori nježno i nudi koliku god cijenu (34,3.11-12), ali ni on ni otac ne kažu ni riječ isprike, a Dina je za to vrijeme u njegovoj kući (34,26). Ljubav koja zlo ne priznaje samo je želja. Hamor nudi i ženidbe: udajite svoje kćeri za naše sinove i ženite se našima (34,9). Tora će takve brakove s narodima zemlje zabraniti, jer bi djecu odvratili k drugim bogovima (Pnz 7,3-4).
U cijelom poglavlju Dina ne izgovori ni riječ. Svi govore o njoj, a nitko nju ne pita.
Šekemova krivnja time je rečena do kraja, i ništa što slijedi ne olakšava je. Ali u istoj kući stoji i nešto drugo: Rahelini kućni bogovi putovali su s njima iz Harana (31,19), a tuđe bogove Jakov daje ukloniti tek nakon događaja u Šekemu (35,2). Izvještaj Dinu ni jednom riječju ne kori. Meni se čini da Dinin izlazak među žene toga kraja govori više o domu nego o njoj: koliko se Jakovljev šator već bio približio okolini, a otac šutio. To je opomena ocu, a ne prijekor kćeri. Smjer doma određuje otac i on odgovara za ono što u njemu podnosi. Nijedan dom, ma koliko popustio, nikome ne daje pravo na nasilje.
Znak saveza kao zamka
Braća odgovaraju s prijevarom (34,13), a hebrejski kaže be-mirma, istom riječju kojom je Izak rekao da je Jakov došao na prijevaru (27,35). Traže da se svi muškarci grada obrežu (34,14-16), a Hamor i Šekem sugrađane nagovaraju otvoreno: tako će njihova stoka i imetak biti naši (34,23). Obrezanje, znak saveza s Abrahamom (17,10-11), na objema stranama postaje sredstvo: jednima za imetak, drugima za zamku. Trećega dana Šimun i Levi ulaze u grad i ubijaju sve muškarce, a ostali sinovi pljačkaju (34,25-29).
Obred bez promjene srca nikoga ne čini dijelom Božjega naroda. Tora sama govori o obrezanju srca (Pnz 10,16; 30,6), a isto i Jeremija (Jer 4,4); SHP to prevodi kao promjenu srca. Braća su govorila o sestrinoj časti (34,31), ali kad se Božji znak saveza upotrijebi kao zamka za ubijanje, to nije služba Bogu, ma kakav bio razlog.
Jakov je, kad je čuo što je učinjeno kćeri, šutio dok se sinovi nisu vratili s polja (34,5), a sada govori samo o opasnosti: omrznut će nas stanovnici zemlje, a nas je malo (34,30). Čovjek koji je vidio Božje lice boji se ljudi. Poglavlje završava pitanjem sinova, bez odgovora (34,31). Odgovor dolazi na Jakovljevoj samrti: „mačevi su im oruđa nasilja” (49,5 SHP).
Natrag u Betel
Tada Bog kaže: idi u Betel i napravi ondje žrtvenik Bogu koji ti se pokazao kad si bježao (35,1). Jakov svome domu kaže: „Odbacite tuđe bogove koje imate sa sobom, očistite se i presvucite” (35,2 SHP), i zakopa ih pod hrastom kod Šekema (35,4). Rahela je kućne bogove ukrala iz očeve kuće (31,19) i sjedila na njima (31,34). Do tada ih nitko nije uklonio, ni Jakov, dok ga Bog nije pozvao natrag. Na putu Božji strah pada na gradove uokolo (35,5): Bog čuva kako je rekao.
Kod Betela umire Debora, Rebekina dojilja, i pokapaju je pod Hrastom plača (35,8). Bog potvrđuje: ime ti više nije Jakov, nego Izrael (35,10); ja sam Bog Svemoćni, od tebe će doći narodi i kraljevi, i tebi dajem zemlju (35,11-12). Jakov opet uspravlja stup i izlijeva na njega ulje, kao one prve noći na putu (35,14; 28,18). Preko čovjeka koji je toliko puta zastao Bog provodi svoj plan.
Jakov je najprije išao bratu, a tek onda na žrtvenik u Betelu. Isus kaže: kad prinosiš dar i sjetiš se da netko ima nešto protiv tebe, „ostavi svoj dar kod žrtvenika, idi i najprije se pomiri s tom osobom” (Mt 5,23-24 SHP).
Put prema Efrati
Na putu prema Efrati Rahela umire rađajući. Sinu daje ime Ben Oni, sin moje boli, a otac ga zove Benjamin, sin desnice (35,16-18). Pokopana je na putu za Efratu, to jest Betlehem (35,19), i tu se Betlehem u Bibliji spominje prvi put. Mihej poslije kaže: „A ti, Betleheme Efrato, … upravo iz tebe doći će onaj koji će za mene vladati Izraelom” (Mih 5,2 SHP).
Ruben spava s Bilhom, očevom ženom, i Izrael to dozna (35,22). Tu izvještaj staje: nigdje ne piše da ga je otac ukorio. Jakov šuti dvaput, kod Dine i kod Rubena, a odgovara tek na samrti (49,3-7). Izak umire star i sit dana, a pokapaju ga Ezav i Jakov zajedno (35,29), kao nekoć Izak i Išmael Abrahama (25,9).
Edom
Posljednje poglavlje pripada Ezavu, to jest Edomu (36,1). Odlazi od brata u Seir, jer je stoke bilo previše da bi obojica živjela u istoj zemlji (36,6-8), kao nekoć Abram i Lot (13,6), a Bog će poslije reći da je Seir sam dao Ezavu (Pnz 2,5). Ezavov je unuk Amalek (36,12), praotac Amalečana, koji će napasti Izrael u pustinji (Izl 17,8-16). U Edomu su kraljevi vladali mnogo prije nego što su ih imali Izraelci (36,31), iako je Jakov upravo čuo da će od njega doći kraljevi (35,11). Obećanje čeka svoje vrijeme.
Moj zaključak
Kod Jaboka Jakov je ušao u noć kao Jakov, a ujutro izašao šepajući, s imenom Izrael. Promjena nije počela darom ni podjelom tabora, nego trenutkom kad je na pitanje kako se zove rekao istinu. Uvjeren sam da tim redom ide svako pravo pomirenje: istina o sebi pred Bogom u molitvi, zatim poniznost pred čovjekom i naknada za ono što si mu uzeo, a tek onda dar na žrtveniku, kako kaže i Isus (Mt 5,23-24). Božje oproštenje ne kupuje se stadima; Jakov ga je tražio sa suzama, a stada su bila za brata.
Novo ime nije preko noći izbrisalo staro. Tora ga i poslije zove čas Izraelom, čas Jakovom (35,21-27), a nakon Jaboka dolaze Šekem, šutnja i idoli u šatorima. Ime je trebalo živjeti. Bog radi i s ljudima poput Jakova, ali ih zove dalje, sve do mjesta zavjeta.
Zašto mi je ovo važno
Strah pred susretom s nekim koga smo povrijedili poznaje gotovo svatko. Jakov se boji, moli i ide, i to prvi, ispred svojih. Ne čeka da strah prođe, nego ga nosi Bogu.
Dinino poglavlje podsjeća da se o žrtvi lako mnogo govori, a nju nitko ne sasluša. Krivnja za nasilje nikad ne pada na onoga tko ga je pretrpio.
Jakovljevi sinovi odgovaraju prijevarom, be-mirma, istom riječju kojom je nekoć njihov otac došao svome ocu (27,35). Ono što roditelji u domu podnose i ne isprave, djeca ponove.
Zavjeti dani Bogu u nevolji lako se zaborave kad se nevolja smiri. Bog ih ne zaboravlja i zove natrag u Betel.
Poziv tebi
Najprije pročitaj samo noć kod Jaboka, od 32,22 do 32,32, polako, kao da je čitaš prvi put. Onda prođi cijelu parašu, od 32,3 do 36,43, i prati riječ lice. Kome duguješ ispriku i naknadu, a ne samo dar? Kad te Bog pita kako se zoveš, kažeš li istinu o sebi? Što u svojoj kući podnosiš, a znaš da to Bog ne voli? Gdje je tvoj Betel, zavjet koji još čeka da ga ispuniš? Paraša Vaješev, od Post 37,1 do 40,23, sljedećega Šabata otvara priču o Josipu i njegovim snovima.
Biblijski navodi označeni sa SHP. Preuzeto iz: Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP). © 2020 Bible League International. Korišteno s dopuštenjem.
Prati Svjetlo nad Pismom
Svakog tjedna nova paraša, a povremeno i nova studija ili odgovor na pitanje. Prati stranicu na Facebooku ili Instagramu.
Svjetlo nad Pismom · svjetlonadpismom.com/putevima-tore/vajislah