Putevima Tore · Haje Sara

12 min čitanjaautorski tekst
Kameni zdenac predvečer s vrčem na rubu i pojilom, deve leže u daljini, a sunce je nisko nad obzorom

Putevima Tore: Haje Sara

Sarin život

Post 23,1–25,18. Grob u obećanoj zemlji, vrč na zdencu i šator koji opet ima život

Pročitaj parašu Post 23,1–25,18

Suvremeni hrvatski prijevod (SHP), na našim stranicama Biblije

Paraša Vajera završila je kratkom viješću iz daleke rodbine: Milka je Abrahamovu bratu Nahoru rodila sinove, a među njima je Betuel, otac Rebeke (22,20-23). Sada vidimo zašto je ta vijest zapisana. Haje Sara znači „Sarin život”, a paraša počinje Sarinom smrću. Ime ipak nije slučajno: ono što je Bog obećao preko Sare živi dalje, i u njezin šator opet ulazi život (24,67).

Sadržaj
  1. Stranac i doseljenik
  2. Puna cijena
  3. Ne vodi moga sina onamo
  4. Molitva kod zdenca
  5. Hesed na zdencu
  6. Neću jesti dok ne kažem
  7. Idem
  8. Izak u polju
  9. Star i sit života
  10. Bog živih
  11. Dvanaest knezova
  12. Moj zaključak
  13. Zašto mi je ovo važno
  14. Poziv tebi

Stranac i doseljenik

Sara živi sto dvadeset i sedam godina (23,1). Jedina je žena u Tori kojoj su zapisane godine života. Umire u Kirjat Arbi, to jest Hebronu, u zemlji Kanaan, a Abraham žaluje i plače za njom (23,2). Izvještaj o njezinoj smrti dolazi tik iza Akede, odvojen samo viješću o Nahorovoj obitelji, a hebrejski kaže da je Abraham došao oplakati je. Više od toga Tora ne kaže, i tu blizinu ne treba puniti pričama.

Abraham zatim ustaje od svoje mrtve i govori Hetitima: stranac sam i doseljenik među vama; dajte mi posjed za grob (23,3-4). Hebrejski kaže ger ve-tošav: čovjek koji živi u zemlji, a u njoj nema svoga. Bog je Abrahamu obećao cijelu tu zemlju (12,7; 13,15; 15,18), a on u njoj nema ni mjesta da pokopa ženu.

Hetiti mu odgovaraju s poštovanjem: ti si među nama Božji knez, pokopaj svoju mrtvu u najboljem od naših grobova (23,5-6). Hebrejski kaže nesi Elohim. Ljudi koji ne služe Gospodinu odaju mu čast, kao što je prije njih Abimelek priznao da je Bog s Abrahamom (21,22).

Puna cijena

Abraham se klanja narodu zemlje (23,7.12) i traži da mu Efron, Soharov sin, proda špilju Makpelu na kraju svoga polja, i to po punoj cijeni (23,8-9). Efron sjedi među Hetitima kod gradskih vrata i pred svima mu nudi i polje i špilju na dar (23,10-11). Abraham odbija. Hoće platiti. Efron tada spominje cijenu kao sitnicu: zemlja od četiristo šekela srebra, što je to između mene i tebe? (23,15). Abraham mu izvaže točno toliko, srebrom kakvo su primali trgovci (23,16).

Tora bilježi svaku pojedinost: cijenu, svjedoke na gradskim vratima, polje, špilju i sva stabla na polju (23,16-18). Zašto Abraham ne prima dar? Izvještaj to ne kaže, ali vide se dvije stvari. Abraham traži trajan posjed, hebrejski ahuza (23,4.9.20): dar se može osporiti, a kupljeno ostaje. I ne želi biti nikome dužan, kao kad se kralju Sodome zakleo da neće uzeti ni konca ni remena od obuće, da ne bi rekao: ja sam učinio Abrama bogatim (14,22-23). Plaća punu cijenu, javno, pred svjedocima, i nitko nikome ništa ne duguje. Tako se gradi mir sa susjedima, i s onima koji ne poznaju Boga: pošteno, otvoreno i bez skrivenih računa.

Onda Abraham pokapa Saru u špilji na polju Makpeli, kod Mamre, to jest Hebrona (23,19). Ime Makpela obično se tumači kao „dvostruka”. Nad mjestom koje predaja smatra Makpelom i danas stoje kameni zidovi koji se pripisuju Herodovu dobu, kraju prvoga stoljeća prije Krista. U toj će špilji poslije biti pokopani Abraham, Izak, Rebeka, Lea i Jakov (25,9-10; 49,29-32; 50,13). Od cijele obećane zemlje Abraham je za života posjedovao samo plaćeni grob.

Ne vodi moga sina onamo

Abraham je star, a Gospodin ga je u svemu blagoslovio (24,1). Poziva najstarijega slugu svoga doma, koji upravlja svim njegovim imanjem (24,2). Obično ga se poistovjećuje s Eliezerom iz Damaska (15,2), ali ovo poglavlje slugu ne imenuje. Abraham traži da mu stavi ruku pod bedro, što je drevna gesta svečane prisege, i da mu se zakune Gospodinom, Bogom neba i zemlje: Izaku neće uzeti ženu od kćeri Kanaanaca, nego će otići u Abrahamovu zemlju, k njegovoj rodbini (24,2-4).

Sluga pita: a ako žena ne bude htjela poći sa mnom, trebam li tvoga sina odvesti onamo odakle si došao? (24,5). Abraham dvaput odgovara isto: ne vodi moga sina onamo (24,6.8). Gospodin, koji ga je uzeo iz očeve kuće i zakleo mu se da će ovu zemlju dati njegovu potomstvu, poslat će svoga anđela pred slugom (24,7). Abraham se ne vraća onamo odakle ga je Bog izveo, i ne vraća ni sina. Ostaje na Božjoj riječi, a to je siguran put.

Onda dodaje: ako žena ne bude htjela poći, slobodan si od ove zakletve (24,8). Otac preuzima odgovornost za sinov brak i veže je zakletvom, ali ništa se ne čini na silu.

Molitva kod zdenca

Sluga uzima deset deva i najbolje darove svoga gospodara i polazi u Aram Naharajim, u Nahorov grad (24,10). Ime znači „Aram dviju rijeka”, a neki prijevodi kažu sjeverozapadna Mezopotamija. Laban, Rebekin brat, kasnije živi u Haranu (27,43). Na karti Abrahamov put Haran je postaja na sjeveru.

Stiže predvečer, kad žene izlaze po vodu, i pusti deve da legnu kraj zdenca izvan grada (24,11). Tada moli: Gospodine, Bože moga gospodara Abrahama, daj da mi danas uspije i pokaži dobrotu mome gospodaru (24,12). Traži i znak: djevojka kojoj kažem da mi da piti, a ona odgovori pij, a napojit ću i tvoje deve, neka bude ona koju si odredio za Izaka (24,13-14).

Je li to gatanje, koje Tora zabranjuje (Lev 19,26)? Nije. Gatanje traži skriveno znanje mimo Boga, a sluga se obraća Bogu Abrahamovu, i znak koji traži ispit je srca: hoće li djevojka nepoznatom putniku dati više nego što je tražio. Ni kad se znak počne ispunjavati, sluga ne zaključuje naglo, nego šuti i promatra dok deve ne popiju (24,21-22), a onda pita čija je kći (24,23). Vjerujem da je i samu tu molitvu Bog stavio sluzi u srce.

Hesed na zdencu

Sluga još nije dovršio molitvu, koju je izgovorio u srcu (24,45), a Rebeka već izlazi s vrčem na ramenu (24,15). Izvještaj odmah kaže tko je: kći Betuela, sina Milke i Nahora, Abrahamova brata. Kaže i da je bila vrlo lijepa (24,16), ali sluga nije tražio ljepotu.

Potrči joj ususret i zamoli malo vode (24,17). Ona kaže pij, gospodaru, brzo spusti vrč i napoji ga (24,18). Onda sama, a da je nitko nije pitao, kaže: grabit ću i za tvoje deve dok se ne napoje (24,19). Brzo izlije vrč u korito, otrči natrag do zdenca i grabi dok ne napoji sve deve (24,20). Deset žednih deva nakon dugog puta nije mali posao.

Hrvatski prijevod istu hebrejsku riječ u ovom poglavlju prevodi na više načina: dobrota, naklonost, odanost (24,12.14.27.49). U hebrejskom je to svaki put hesed, a u 24,27 i 24,49 stoji uz riječ emet, vjernost. Hesed je dobrota koja čini više nego što mora: milosrđe i vjerna ljubav koja ne odustaje. Sluga je molio da Bog pokaže hesed, a odgovor je stigao preko djevojke koja čini hesed.

Rebeka žuri i trči, kao što je Abraham žurio i trčao kad je pod Mamreovim hrastovima dočekao tri neznanca (18,2.6-7). Abrahamov dom živio je hesedom, i sluga za Izakov dom traži istu dobrotu. Znak nije bio ljepota ni imetak, nego dobro srce.

Sluga je daruje zlatnim nosnim prstenom i narukvicama (24,22), a kad čuje da je Betuelova kći, klanja se i blagoslivlja Gospodina, koji nije uskratio svoj hesed i svoju vjernost njegovu gospodaru i koji ga je doveo ravno do kuće gospodareve rodbine (24,24-27).

Neću jesti dok ne kažem

Djevojka otrči kući i ispriča sve (24,28). Njezin brat Laban potrči k čovjeku na zdencu, a izvještaj bilježi i kada: kad je vidio nosni prsten i narukvice na sestri i čuo što je pričala (24,29-30). Pozdravlja ga riječima: uđi, ti koga je Gospodin blagoslovio (24,31).

Postave pred njega jelo, ali sluga kaže: neću jesti dok ne kažem zašto sam došao (24,33). Onda ispriča sve iznova, od gospodareva blagoslova do Rebekina vrča (24,34-49). Dvadeset i četvrto poglavlje najduže je u Postanku, i u njemu se ista priča pripovijeda dvaput. Tora ponavlja ono što smatra važnim, a ovdje je važno da je Bog vodio svaki korak. Na kraju sluga od obitelji traži isto što je tražio od Boga: hesed i vjernost prema svome gospodaru (24,49).

Idem

Laban i Betuel odgovaraju: ovo dolazi od Gospodina (24,50). Sluga se klanja do zemlje i daruje Rebeku, njezina brata i majku (24,52-53). Ujutro hoće odmah natrag, ali brat i majka traže da djevojka ostane još desetak dana (24,55). Možda im je bilo teško pustiti kćer, a možda su htjeli dobiti na vremenu. Sluga ne popušta: ne zadržavajte me, kad je Gospodin moj put učinio uspješnim (24,56).

Tada pozovu Rebeku i pitaju je hoće li poći s tim čovjekom (24,57-58). Njezin odgovor na hebrejskom je jedna riječ: elech, idem (24,58). To je isti glagol kojim je Bog Abrahamu rekao leh leha, idi (12,1), i kojim ga je poslao u zemlju Moriju (22,2). Abraham je ostavio svoju zemlju, svoj rod i očevu kuću. Rebeka ostavlja isto i odlazi u zemlju koju nikad nije vidjela, k mužu kojega nikad nije vidjela. Sve upućuje na to da je, kao i njezina obitelj (24,50), prepoznala da je to od Gospodina. Ista vjera, novi naraštaj.

Otpraćaju je s dojiljom, čije ime saznajemo tek mnogo kasnije: Debora (24,59; 35,8). Blagoslivljaju je: sestro naša, budi majka tisuća tisuća, i neka tvoje potomstvo zaposjedne vrata, to jest gradove, svojih neprijatelja (24,60). Gotovo istim riječima Bog se zakleo Abrahamu na Moriji (22,17).

Izak u polju

Izak u to vrijeme dolazi od Beer Lahaj Roija i živi na jugu, u Negevu (24,62). To je zdenac kod kojega je Hagara Gospodina nazvala Bogom koji me vidi (16,13-14). Predvečer izlazi u polje (24,63). Hebrejski ovdje ima rijetku riječ, lasuah, koja može značiti razmišljati, moliti se ili hodati. Vjerojatno srodna imenica, siah, stoji u naslovu Psalma 102, molitve nevoljnika koji pred Gospodinom izlijeva svoju tužbu. Izak, dakle, vjerojatno nije samo šetao, nego je bio sam pred Bogom, a izvještaj uskoro otkriva da je još nosio tugu za majkom (24,67).

Podiže oči i vidi deve kako dolaze. I Rebeka podiže oči, ugleda Izaka i siđe s deve (24,63-64). Kad čuje da je čovjek koji im ide ususret slugin gospodar, uzme veo i pokrije se (24,65). U tome vidim znak čednosti, a čednost je odjeća koja ženu najljepše odijeva.

Sluga Izaku ispriča sve (24,66). Izak nije otišao iz zemlje po ženu, kako je Abraham i zapovjedio (24,6.8): žena je došla k njemu. Izak je uvodi u šator Sare, svoje majke, ona mu postaje žena, i on je ljubi; tako se Izak utješi nakon majčine smrti (24,67). Brak je dogovoren javno, pred obitelji i svjedokom (24,50-51.57-60), ne u skrivenom.

Ovo je prvi put da Tora kaže kako muž ljubi ženu. Riječ ljubiti u Tori se prvi put javlja u 22,2, kad Bog govori o Izaku, sinu kojega Abraham ljubi. U Sarinu šatoru opet je život.

Star i sit života

Abraham uzima još jednu ženu, Keturu, i ona mu rađa šest sinova, među njima Midjana (25,1-2). Izvještaj je ne osuđuje i ne kaže odakle je. Kaže nešto drugo: sve što je imao Abraham daje Izaku, a sinovima svojih sporednih žena daje darove i još za života ih šalje na istok, daleko od Izaka (25,5-6). Tako čuva baštinu obećanja. Od Midjana će kasnije doći i Jitro, Mojsijev tast (Izl 3,1; 18,1), i narod koji će Izraelu biti neprijatelj (Br 25; Suci 6).

Abraham živi sto sedamdeset i pet godina (25,7). Umire u dubokoj i sretnoj starosti, star i sit života, i pridružuje se svome narodu (25,8). Star i sit: život mu nije prekinut, nego ispunjen. Pokapaju ga sinovi Izak i Išmael u špilji Makpeli, na polju koje je kupio od Hetita, pokraj Sare (25,9-10). Sinovi koji su živjeli razdvojeno stoje zajedno na očevu grobu. Nakon Abrahamove smrti Bog blagoslivlja Izaka, koji živi kod Beer Lahaj Roija (25,11). Obećanje nije pokopano s Abrahamom.

Bog živih

Kad Isusa pitaju o uskrsnuću, on ih upućuje na ono što je Bog sam rekao: ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. I dodaje: on nije Bog mrtvih, nego živih (Izl 3,6; Mt 22,31-32). Abraham leži u Makpeli, a Bog se i dalje predstavlja njegovim imenom. Grob kupljen za četiristo šekela nije posljednja riječ o Abrahamu. Posljednja riječ pripada Bogu koji podiže mrtve.

Dvanaest knezova

Na kraju Tora navodi Išmaelove sinove, od prvorođenca Nebajota dalje: dvanaest knezova po svojim plemenima (25,13-16). Upravo to Bog je obećao Abrahamu za Išmaela (17,20). Savez ide preko Izaka, ali Bog drži riječ i ondje. Išmael živi sto trideset i sedam godina (25,17). Rodoslovlja nisu suhi popisi: iz njih se vidi odakle dolaze narodi oko Izraela. Cijelu Abrahamovu obitelj možeš pregledati u rodoslovljima.

Moj zaključak

Abraham je umro, a od cijele obećane zemlje u rukama je držao samo jedno polje s grobom. Ipak je umro star i sit života (25,8). Obećanje se ne mjeri onim što čovjek posjeduje, nego onim što je Bog rekao. Abraham je do kraja ostao stranac i doseljenik (23,4), a sina nije vratio natrag (24,6.8). Drugim riječima, vjera, emuna, znači ostati ondje gdje te Bog postavio i onda kad obećanje još nije u tvojim rukama.

Paraša pokazuje još nešto: Božji hesed često dolazi preko ljudskoga. Gospodin je svoju dobrotu Abrahamu pokazao preko djevojke koja je bez ikakve obveze napojila deset deva. Hesed nije osjećaj, nego djelo, i po njemu se prepoznaje dom koji drži put Gospodnji. Za mene je život po Božjim zapovijedima dokaz da je vjera prava: dar se prima vjerom, a čuva se životom koji sluša.

Zašto mi je ovo važno

Ova paraša postavlja pitanje koje se rijetko postavlja naglas: koga pitaš kad biraš s kim ćeš graditi dom? Za auto pitamo mehaničara, za bolest liječnika, a za brak, jednu od najvažnijih odluka u životu, često ne pitamo nikoga. Abraham je preuzeo odgovornost za sinov brak, a Rebeka je ipak slobodno rekla idem. Savjet i sloboda ovdje ne stoje jedno protiv drugoga.

Rebeka je Božju ruku prepoznala po slugi koji je svjedočio o Gospodinu. Mi danas imamo Pismo. Uvjeren sam da čovjek prepoznaje što je od Boga tek kad poznaje Božju riječ. Savjest govori, ali laži i buke oko nas ima mnogo, i zato je Pismo mjerilo. Božji se put na prvi pogled ponekad čini težim, ali on vodi u život.

A mjerilo sa zdenca vrijedi i danas, u svijetu koji ljude mjeri po izgledu: dobro srce vidi se po onome što čini kad ga nitko ne tjera.

Poziv tebi

Uzmi Bibliju i prođi kroz sva tri poglavlja, od 23,1 do 25,18, a dvadeset i četvrto čitaj polako, jer je Tora susret na zdencu ispripovijedala dvaput. Po čemu prepoznaješ dobro srce: po izgledu, po imetku ili po hesedu? Kad prepoznaš da je nešto od Gospodina, kažeš li idem ili tražiš još desetak dana? Živiš li kao stranac i doseljenik koji obećanje drži vjerom? I s kim se savjetuješ kad donosiš najvažnije odluke? Sljedećega tjedna na redu je paraša Toledot, od Post 25,19 do 28,9.

← Natrag na naslovnicuNa vrh članka ↑